Osmišljavanje i pokretanje jednog ovakvog projekta kao što je Southern Soul Festival (28-30. jun, Dolcinium Beach, Ulcinj, Crna Gora) ravno je podvigu.
Na krajnjem jugu Crnogorskog primorja proteklog vikenda održano je, po svemu sudeći, nulto izdanje festivala na plaži. Izbor mjesta je u startu primamljiv ili je barem trebalo da bude, pa su se očekivanja da će horde pojuriti ka Ulcinjskoj plaži, da bi đipale uz zveketanje tri dana i tri noći, raspršili objavom spiska izvođača i pojašnjenjem samog koncepta.
SSF je smešten u jednom od nepristupačnih dijelova velike Ulcinjske plaže pa je nepostojanje adekvatne infrastrukture možda bio najveći neprijatelj ovog događaja, ali nikako presudan za postizanje željenog efekta. Svi koji su proveli ova tri festivalska dana na plaži složiće se sa činjenicom da je Southern Soul festival programski ponudio nešto što je prvenstveno nedostajalo iskusnijim klaberima koji su, baš kao i muzika koju smo voljeli, mahom prognani iz većine klubova.
Program je raspoređen na dvije manje bine (Bar i Sea stage) sasvim pristojno udaljene, skromno ali solidno ozvučene i glavnoj bini (Simon Goss stage) gdje je program počinjao u večernjim satima.
Od podneva ste mogli da birate izmedju latino i afro muzike, R&B-a i soula, regea i daba, diska i hausa, nju džeza i njegovih „zatrovanih“ formi. Disk-džokeji većinom su vrtjeli ploče i singlice vješto miksujući, ali najprije znalački birajući miziku koja je pratila dnevni tempo zbivanja na plaži.
Osvježenje ste mogli potražiti u uzburkanom moru, za barom ili se oprobati u kajt surfingu koji upravo u dijelu plaže gdje se održavao festival ima svoje najsnažnije uporište. Southern Soul festival pružio nam je priliku da malo bolje upoznamo crnogorske, bosansko-hercegovačke i slovenačke disk džokeje. Sve ih je krasila divna, ležerna, nimalo pretenciozna crta. Upravo je ona doprinjela opštoj konstataciji da ovaj festival, bez obzira na sve organizacione, finansijske, infrastukturne propuste i probleme, apsolutno ima perspektivu.
Trend posljednjih godina ide u prilog održavnju odnosno opstanku manjih festivala koji okupljaju svega nekoliko stotina ili par hiljada ljudi, što nije zanemarljiv podatak imajući u vidu da su u pitanju posvećenici, poznavaoci i poštovaoci date festivalske ponude. S tim u vezi, čini mi se da je vrijeme velikih, korporativnih, masovnih festivala na izmaku. Možda će zvučati pretenciozno poređenje sa izumiranjem stadionskog roka i nastanku panka koji je pronašao jednostavan i direktniji način da se obrati čitavim generacijama koje su do tada bile nevidljive.
Spacewalker, Željko Kerleta, Audio Infuktion, Borka, Braća Burazeri, Be Good, Solution, Brka, Phillie P, Eddy Ramich stajali su rame u rame sa evropskim „konkurentima“ poput Particka Forgea, Souleance, Toma Wielanda, Jazzanove, Nicole Contea. Iz ponude sa glavne, dobrim dijelom koncertne bine, izdvojili su se nastipi Hackney Collery Banda, Rainera Truebya, Alice Russell, Ashleya Beedlea, Vasil Hadžimanov Banda i rege satava Resonators. Ipak Theo Parrish je i ovog puta bio poseban. Tokom tročasovnog seta publiku je proveo kroz (malo je reći) sve žanrove – kako one koji čine bazu plesne muzike kakvu danas poznajemo, tako i njene savremene pravce. Na momente je djelovalo da je u trci sa samim sobom. Theo je uspio da u trenutku od klasičnih džez solaža napravi vrtoglavu tehno temu farbajući i filtrirajući džez varijaciju koju kao da je nasumično izvukao iz svog kofera sa pločama praveći instant hit.
Ako zanemarimo prostorno okruženje, vegetaciju i prilaze festivalskom prostoru, kao i ipak iznenađujuće slabu posjetu – sve ostalo u vezi sa Southern Soulom ide u njegovu direktnu korist. Ono što neki muzički događaj čini uspješnim na duge staze jeste njegova duša. Ovaj to posjeduje i to ne samo u nazivu.
