To što je plaža i svojevstan hram nove (ispražnjene) duhovnosti ne umanjuje njenu magiju… Uzgred – zar ne bi idealan maneken te i takve duhovnosti mogao biti aktuelni crnogorski premijer? Prodavac plaže u predizbornom periodu…
Plaža je mjesto rajske nostalgije, zona gdje se čovjek vraća nekom obliku prvotnosti, prostor simboličkog očišćenja…
Važi rečeno čak i danas kada je plaža postala prije svega ključni topos turističke privrede i pripadajućeg svjetonazora, odnosno – aktuelne konzumerističke civilizacije. Ogroman broj reklamnih spotova snima se na plažama, jer ljudi, čim vide ambijent plaže vjeruju da su u predvorju raja.
To što je plaža i svojevstan hram nove (ispražnjene) duhovnosti ne umanjuje njenu magiju… Uzgred – zar ne bi idealan maneken te i takve duhovnosti mogao biti aktuelni crnogorski premijer? Prodavac plaže u predizbornom periodu…
Sve što se može reći o ideji plaže sadrži ulcinjska Velika plaža. I još nešto preko toga: uvijek neki novi detalj koji će vas iznova učiniti zaljubljenikom u jedan čudesni prostor. Komad raja koji je greškom ispao iz božje torbe, dok su još bogovi hodali po zemlji…
Za odnos prema gradovima presudan je lični ugao. U mom slučaju Ulcinj ima počasno mjesto: prvo sjećanje zauvijek me vezuje za čudesni prostor Velike plaže. A mjesto prvog sjećanja jeste jedna vrsta zavičaja. U tim najranijim sjećanjima vidim i dobroćudnog fotografa sa malim magaretom Riza Šurlu, i dječake koji jure okolo prodajući tople krofne.
Imam mnogo prijatelja u Ulcinju, nikada neću zaboraviti ulcinjske liberale iz devedesetih, neke od lijepih životnih stranica doživio sam baš u tome gradu, ali, najmoćniji utisak bila su uvijek nova i nova “otkrivanja” Velike plaže. Ona je kao Džojs. Ne može se iscrpsti koliko god čitanja bilo.
Mnogo puta sam se pitao da li Crna Gora uopšte razumije Ulcinj, koliko god se svi mi voljeli pohvaliti Velikom plažom, jednim lažnim mesijom (a drugih valjda i nema) ili Servantesovom navodnom (se non é vero…) robijom… A onda bih se uglavnom opsjetio da Crna Gora ne razumnije ni sebe samu…
Šteta što Crna Gora nije bolje razumijela Ulcinj i pouke ulcinjskog trajanja na mjestu gdje se susrijeću carstva i vjetrovi… Taj osobeni svijet sa pečatom Levanta i dahom Afrike.
Uvijek me opčine ulcinjske priče, Cankine storije o gusarima… Jedno poglavlje “Paranoje u Podgorici”, koliko god to bio podgorički roman odvija se u Ulcinju.
Pa onda – “U potrazi za Mesijom” Eriha Koša, klasika jugoslovenske književnosti koji je penzionerske dane proživio u Ulcinju, između ostaloga pišući ovaj trotomni roman, koji je u jednom sloju i oda ovom gradu.
Na koncu, imamo i tranzicioni Ulcinj – poprište nekih od najbrutalnijih poglavlja besramno obimne DPS sage o pljačkanju i uništavanju Crne Gore.
Priča o solani, ekstaza pohlepe i rađanje autentičnog ekološkog pokreta otpora. Koji je, u ovakvim vremenima, kao što vidimo – nužan. Jer, aktuelni premijer se sjetio – da prodaje Veliku plažu.
Državna imovina može da se loše prodaje na dva načina – jedan je kad se to radi prevarno, a drugi kad se to radi glupo. Oba modela smo svjedočili u prethodnim decenijama. A ovo sa Velikom plažom izgleda kao njihova kombinacija.
Kad se prodaje na brzinu i ignorišući sve postojeće pravne procedure, onda i najvrednije stvari koštaju – budzašto…
Još jedna ekonomsko-politička fantazmagorija crnogorskog premijera ili naprosto provjerava do koje mjere se može sprdati s javnošću?
Jer, zapanjujuća premijerova neozbiljnost prilikom objašnjavanja projekta ekvivalent je nekadašnjem pričanju bajki uz oganj. Publika tih pričica uglavnom su bila djeca, pa se odrasli pripovjedači i nisu mnogo trudili da budu precizni ili logički konzistentni. Zato se i kaže – priče za malu djecu. Vjerujem da u ovom trenutku većina građana Crne Gore savršeno razumije ovaj izraz.
Od Velike plaže do velike prevare izgleda da je samo jedan korak.
Ako mu dozvolite da ga napravi…
(Autor je kolumnu objavio u današnjim Vijestima)
