U svijet poezije zakoračila je Cetinjanka Mirjana Marković, obogaćujući Prijestoni grad jednim novim i značajnim poetskim glasom koji će oplemeniti ne samo književnu scenu Crne Gore, već i šireg balkanskog prostora. Uvijek mi predstavlja posebno zadovoljstvo kada sa Cetinja krene pjesnički glas i pojavi se novo ime a ovog puta to je poetični glas Mirjane Marković sa prvom zbirkom poezije „Bila je sunce.“ Sama zbirka je podijeljena u pet tematskih ciklusa i to: „Glas pajaca“, „Bila je Sunce“, „Cetinje moje i tvoje“, „Vječna da si“, i „Kablovi života“, dok se šesti ciklus „Moja muzika“ nadovezuje na centralne ideje i motivske preokupacije autorke. Zbirka „Bila je Sunce“ otvara vrata pjesničkog univerzuma u kojem se prepliću simboli sunca, svjetlosti, prošlosti i trajanja. Autorka nas vodi kroz sopstvene refleksije, ukazujući na emocije koje ne prestaju da žive u njoj a koje su neraskidivo vezane za njen rodni grad – Cetinje. Grad koji je decenijama bio kulturni i politički centar Crne Gore, ali i mjesto koje odražava ponos i prkos kroz burne istorijske momente, postaje lajtmotiv njenog stvaralaštva. Kroz stihove, Cetinje oživljava kao mjesto susreta prošlosti i sadašnjosti, ali i kao simbol unutrašnje borbe, nostalgije i neprestanog traganja za smislom. Ciklus „Cetinje moje i tvoje“ jedan je od najvažnijih u zbirci jer nosi autentičnu emociju pjesnikinje prema njenom rodnom gradu. Cetinje nije samo kulturno-istorijska tačka, već metafora za život, borbu i ljubav. Cetinjske ulice, prolazi i stari drvoredi nisu samo dio pejzaža, već dio identiteta, duhovnog prostora pjesničkog subjekta. U pjesmama iz ovog ciklusa, osjeća se duboka povezanost sa gradom, kao i sa svim što on predstavlja za autorku – od prolaznih trenutaka svakodnevice do vječnih tema prkosa i opstanka. Pjesma „Nepokoreno“ iz ciklusa izražava tihu borbu grada, odražavajući snagu i odlučnost naroda Crne Gore. Cetinje je mjesto đe se sunce probija kroz oblake kao simbol svjetlosti koja neprestano traži put kroz maglu prolaznosti. Iza svakog stiha stoji osjećaj ponosa, ali i tuga zbog nestalih trenutaka koji su oblikovali i grad i autorku. Ovaj ciklus je svojevrsna himna identitetu, prošlosti i tradiciji, koja je, poput cetinjskog sunca, neuništiva i vječna. Sunce se, kao dominantni simbol, proteže kroz cijelu zbirku. U ciklusu „Bila je Sunce“, sunce postaje metafora za ljubav, toplinu, snagu i nježnost, dok istovremeno simbolizuje prolaznost i trenutke koje pjesnički subjekt nastoji da uhvati. U pjesmi „Bila je Sunce“, autorka koristi sunce kao prikaz emotivne bliskosti i sreće koju osjeća prema majci koje više nema, dok je svjetlost sunca ta koja osvjetljava sve one skrivene, duboke, ali i prolazne trenutke života. Sa druge strane, sunce ima i svoju tugu – ono zalazi, ostavlja prazninu, hladnoću i nedostajanje. U tom emotivnom prepletu, pjesnikinja gradi atmosferu melanholije, ali i nade, jer sunce uvijek iznova izlazi, pa se i emocije obnavljaju, bez obzira na sve patnje i gubitke. Njeno sunce nije statična svjetlost, već fluidan, promjenljiv element koji reflektuje sve nijanse života – od euforije do očajanja, odljubavi do bola.
Ciklus „Glas pajaca“ otvara zbirku na način koji odmah skreće pažnju na lični glas pjesničkog subjekta. Ovaj ciklus može se čitati kao intimna ispovijest u kojoj se glas „pajaca“ suočava sa svijetom koji često ne razumije njegove emotivne i intelektualne dileme. Pajac je, poput Crne Gore i Cetinja, simbol prkosa i borbe sa sobom i spoljašnjim svijetom. U ovim pjesmama pjesnički subjekt preis pituje sopstvene izbore, lutanja i konflikte, dajući im oblik pjesničkih slika koje evociraju humor, ali i duboku tugu. Slojevitost pjesničkog subjekta dolazi do izražaja u kontrastu između vedrih, gotovo razigranih tonova i tamnih, filozofskih promišljanja o životu, smrti i ljubavi. Glas pajaca je zapravo glas svakog pojedinca koji, uprkos spoljašnjoj maski, nosi u sebi niz unutrašnjih svjetova prepunih dilema, nesigurnosti, ali i nade. Ciklus „Vječna da si“ u zbirci „Bila je Sunce“ postaje pjesnički spomenik Crnoj Gori, njenoj istoriji, narodu i borbi za slobodu. Naslov ciklusa nosi jasnu poruku trajanja, neuništivosti i ponosa, karakteristike koje su duboko ukorijenjene u crnogorskom duhu. U ovom ciklusu, Mirjana Marković progovara sa osjećajem dubokog poštovanja prema zemlji a njene riječi odjekuju kao molitva za očuvanje onoga što je od najvrijednijeg značaja – identiteta, slobode i nacionalnog ponosa. Pjesme iz ovog ciklusa evociraju osjećaj uzvišenosti, kroz opise prirode, planina i mora, koji simbolizuju i trajnost Crne Gore. U pjesmi „Vječna da si“, autorka koristi elemente prirode kako bi prenijela osjećaj snage, stabilnosti i sigurnosti. Lovćen, kao zaštitnik naroda, postaje ne samo planina, već i simbol svih onih koji su kroz vjekove branili slobodu i čast svoje zemlje. Pjesnički glas ovđe je odlučan, snažan, prožet ljubavlju i zahvalnošću prema precima koji su omogućili da Crna Gora ostane nepokorena i slobodna. Ovaj ciklus takođe nosi duboku emotivnu dimenziju, jer Marković pjesnički istražuje koliko je ta sloboda često plaćena ličnim gubicima, patnjama i nesavladivim preprekama. Pojam slobode nije samo politički, već i lični – sloboda u ljubavi, sloboda u izražavanju, sloboda u svakodnevnim životnim izborima.
Ciklus „Kablovi života“ donosi pjesničke refleksije o sudbinskim prepletima i neizbježnim tokovima života. U ovim pjesmama autorka preispituje čovjekovo mjesto usvijetu, njegovu povezanost sa drugima i sudbinske niti koje često djeluju nevidljivo a ipak su prisutne u svakom aspektu života. Kablovi života postaju metafora za mrežu odnosa, kako ličnih tako i univerzalnih, kroz koje se svaki čovjek kreće i koje ga oblikuju. U pjesmi „Kablovi života“, pjesnikinja govori o neprestanoj borbi sa „plotom sudbine“, pri čemu su kablovi ti koji nas povezuju sa onim što ne možemo da kontrolišemo, ali i sa onim što nas čini ljudima. Svaka prepletena nit donosi sa sobom uspomene, tuge, sreće, trenutke krize i pomirenja. Pjesme iz ovog ciklusa prenose osjećaj neizbježnosti sudbine, ali i borbe da se ti „kablovi“ oslobode, ili makar da se njihov teret olakša. Ovaj ciklus je introspektivan i meditativan, usmjeren na unutrašnje previranje i duboka razmišljanja o prolaznosti života. Markovićka koristi jednostavne a opet moćne slike kako bi prikazala kako se čovjek suočava sa svakodnevnim životnim izazovima sa emocijama i odnosima koje često ne može u potpunosti da kontroliše ali koje ga neumitno vode kroz život.
Zbirka se završava ciklusom „Moja muzika“, koji služi kao završni akord ove poetske partiture. U ovom ciklusu, pjesnički subjekt se prepušta zvucima života, đe svaka emocija, svaki događaj i svaki trenutak postaju dio veće simfonije koju pjesnikinja osluškuje i kreira. Pjesme iz ovog ciklusa izražavaju slobodu izraza, harmoniju osjećanja, ali i disharmoniju koja je neizbježna u svakodnevnim životnim iskustvima. U pjesmi „Kist za ljubav“, autorka koristi umjetničku metaforu da bi opisala kako slika život svojim pjesmama, pokušavajući da kroz boje prenese sve što osjeća. Ova pjesma je oda umjetnosti, ali i samom procesu stvaranja, đe svaka riječ, svaka misao postaje dio šire slike života. Ciklus „Moja muzika“ je pjesnički izražaj slobode, kreativnosti i individualnosti. On ističe umjetnički duh pjesničkog subjekta, koji se ne boji da se suoči sa svijetom i da kroz svoju pjesmu oblikuje stvarnost na svoj način.
Zbirka „Bila je Sunce“ Mirjane Marković je mnogo više od zbirke pjesama – ona je pjesnička posveta životu, ljubavi, identitetu, i naravno, Cetinju. Kroz preplet simbola sunca, prirode i svakodnevnih trenutaka, pjesnikinja stvara intiman a opet univerzalan svijet u kojem čitaoci mogu da prepoznaju svoje vlastite borbe, snove i sjećanja. Sunce, kao lajtmotiv zbirke, simboliše ne samo svjetlost i toplotu, već i neprestano kretanje i promjenu – baš kao i sam život. Marković kroz stihove vješto vodi čitaoca kroz emotivne cikluse života, dok nas podsjeća da, baš kao što sunce neprekidno izlazi i zalazi, tako i naši životi prolaze kroz cikluse svjetlosti i tame. Njena poezija odiše dubokom povezanošću sa rodnim krajem, dok se sunčevi zraci reflektuju u svakom stihu, donoseći toplinu, radost, ali i melanholiju. „Bila je Sunce“ nije samo zbirka pjesama – to je poetska simfonija duše Cetinja, Crne Gore i svakog pojedinca koji traži smisao u svjetlosti života. Međutim, ono što ovu zbirku čini još dragocjenijom jeste način na koji pjesnikinja njeguje ljepotu crnogorskog jezika i izraza. Kroz živopisne slike, autentične dijalekte i bogatstvo narodnog govora, Markovićka ne samo da slavi Cetinje, već i jezičko nasljeđe koje naš grad nosi u sebi.
Svaki stih odiše mirisom crnogorskih planina, zvuči poput šuštanja cetinjskih lipa i nosi u sebi melodiju narodne mudrosti. Njena riječ je suptilna, ali moćna – ona gradi most među generacijama most između tradicionalnog i modernog, omogućavajući čitaocu da osjeti ljepotu, snagu i melodiku crnogorskog jezika. Ova zbirka neće se samo čitati – ona će se iščitavati, ponovo i iznova jer njena snaga leži u snažnim lirskim elementima koji karakterišu mnoge pjesnike sa Cetinja i Crne Gore. U stihovima Mirjane Marković osjeća se duh mnogih prethodnika – od Njegoša, koji je Cetinje uvijek vidio kao centar kulturnog i duhovnog života Crne Gore, do savremenih glasova koji kroz poeziju oživljavaju prošlost i oblikuju budućnost. Marković vješto kombinuje snažnu, emocijama ispunjenu liriku sa filozofskim i refleksivnim elementima, stvarajući pjesme koje se doživljavaju kao intimne ispovijesti, ali i univerzalne poruke. Zbirka „Bila je Sunce“ ostavlja dubok trag na čitaoca, jer kroz svaku njenu pjesmu osjećamo ljepotu trenutka, prolaznost vremena i vječnu borbu za očuvanje onoga što volimo. To je zbirka koja se neprestano obnavlja u svijesti čitalaca, baš kao što se sunce uvijek vraća na horizont, donoseći novu svjetlost i nadu. Ona je u svojoj suštini, pjesnička oaza u kojoj se susreću prošlost, sadašnjost i budućnost, uvijek u znaku Cetinja, Crne Gore i sunca koje ne prestaje da sija.
