Lijepo subotnje jutro, okupano toplim sunčanim talasima nakon obilnih kiša, 23. novembra 2024. godine, mamilo me da posjetim drevni grad Ulcinj. Taj čarobni kutak Mediterana, čije su legende, priče i istorija utkani u svaki njegov kamen, zvao me da se sretnem sa dragim prijateljima – ulcinjskim slikarima, da oslušnem odjeke prošlosti i osjetim duh tog jedinstvenog prostora. Ulcinj, grad bogate kulturne baštine i susreta civilizacija, sakrivao je svoje priče kroz uske kaldrmisane ulice, kroz ribarske mreže i predanja o gusarima, kroz zvonike crkava i ezane džamija, tu đe džamija i crkva stoje jedna pored druge u tihom skladu među bedemima. U tom jedinstvenom prostoru, đe su vremena spojila Šasko jezero i drevni Svač, uvalu Valdanos, Kruče, rijeku Bojanu i beskrajne bedeme koji su odolijevali najezdama Avara, Mongola, Slovena, Osmanlija i Mlečana, istorija je puna kontrasta i ljepote.
U istorijskim izvorima sačuvano je vrlo malo podataka o antičkom Olciniumu. Međutim, ovaj drevni grad pominju rimski istoričari Tit Livije i Plinije Stariji. Tit Livije, opisujući posljednji ilirski rat protiv Rima (168. p.n.e), spominje njegove stanovnike, dok Plinije Stariji (14–79) u svom djelu Naturalis Historiae navodi Ulcinj kao utvrđeni grad rimskih građana (oppidum civium Romanorum). Prema njegovim zapisima, grad je prvobitno nosio ime Colchinium, jer se vjerovalo da su ga osnovali Kolhiđani. Ova teorija je dodatno podgrijavala legendu o vezi Olciniuma s mitom o Argonautima. Gruzijski naučnici smatraju mogućim da naziv Olchinium potiče od Colchinium, povezujući ga sa Colchis (grčki naziv za Kolhidu), te urartskim Qilha ili Qulha, čime dodatno osnažuju ovu zanimljivu etimološku hipotezu.
Na svakom koraku osjeti se trag prošlih epoha, priče o Servantesu i Trgu robova, đe su se ispreplitale sudbine ljudi, kulture i narodi. Na gornjem, najvišem platou uzdiže se Citadela sa moćnom kulom, Balšića koja dominira ne samo Starim gradom, već čitavom okolinom. Tradicija je pripisuje posljednjim Balšićima, moćnoj porodici iz okoline Skadra, čija je prijestonica Ulcinj bio krajem 14. i početkom 15. vijeka. Osmanlije su preuredili i podigli treći sprat Kule Balšića i kuglasti svod u prizemlju.Ulcinj je u svojon prošlosti postao privlačan čak i za samozvane mesije, kao što je to bio jevrejski „posljednji kralj“, Šabetaj Cevi (1626-1676.), koji je ovđe proveo posljednje godine svoga života. Ulcinj je bio i ostao simbol multikulturalnosti, mjesto đe Iliri, Sloveni, Vizantinci, Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i drugi i danas grade svoj međuetnički sklad i poštovanje. O tome je pisao i veliki albanolog, Hrvat Milan Šuflaj (1879–1931), koji je u svojim djelima istakao da se na ovom prostoru ostvarila jedinstvena slovensko-albanska simbioza. Ulcinj, sa Malom i Velikom plažom, maslinjacima i plantažama mandarina i narandži koje su još od vremena drevnih Ilira krasile ove prostore, priča i legende o gusarima i jedrenjacima o strahu i trepetu koji su izazivali širom Mediterana. Turizam ovog grada bio je prestižan i za tadašnju ovovremensku Evropu, sa početka 80. godina dok je njegov položaj na kapiji Jadrana činio Ulcinj nezaobilaznim mjestom trgovine, kulture i susreta naroda. A magija Mediterana na kapiji Otranta, đe su nastale neke od najljepših priča i tajni, krije u sebi barem 99 neispričanih čuda. Ulcinj je poput bajke pretočene u stvarnost, čaroban i neiscrpan a prostor da opišem sve što bih želio o ovom drevnom gradu uvijek će biti premalen za njegovo veliko srce i bogatu dušu.
Približavam se polako Ulcinju, tom drevnom i veličanstvenom gradu, đe svaki korak priča priču o Mediteranu. Uz put, vrijedni mještani pored svojih kuća izložili su plodove svog rada – maslinovo ulje koje odiše zlatnom čistoćom, sušene smokve koje kriju u sebi ukus sunca, narandže, mandarine i limun čija svježina ispunjava vazduh, sve miriše na duh Mediterana i na davne priče o bogatstvu ovog kraja. More se u daljini rasipa svojim snažnim talasima o kamenite obale, dok njegov huk donosi melodiju prošlosti, kao da šapuće tajne koje Ulcinj čuva već vjekovima. Svoje vozilo parkirah ispred Ljamine džamije, bisera arhitekture u Novoj mahali, koja datira još iz 1689. godine. Već samim pogledom na njene zidove, osjetih duh epoha koje su prošle a ipak ostale uklesane u ovom kamenu. Krenuh polako ka Starom gradu, spustih se vijugavim ulicama koje vode kroz vrijeme. Zidovi tog starog grada sakrivaju priče o vjekovima borbi, trgovine, kulture i običaja. Ulcinj, čije ime nosi tragove drevnih ilirskih korijena, uvodi me u priče koje fasciniraju svakog putnika. Čuveni njemački ilirološki stručnjak Alojz Majer smatrao je da je naziv Ulcinium izveden iz indoevropske osnove ulkas – vuk, totemske životinje grada, dok je hrvatski jezikoslovac Petar Skok je povezivao ime Ulcinja sa albanskom riječi ujk (ilirski ulk) – takođe vuk. Oba mišljenja daju posebnu simboliku ovom gradu, čineći ga mjestom đe legenda i nauka pronalaze zajednički jezik. Zahvaljujući strateškom položaju, Ulcinj je u ilirskoj državi imao važnu ulogu – njegov pogled se pružao ka širokom prostranstvu mora, omogućavajući kontrolu nad njim, dok su kroz grad prolazili značajni trgovački putevi koji su povezivali unutrašnjost sa obalama Jadrana. Kroz vjekove, Olcinium, kako su ga zvali u antičkim zapisima, bio je centar kulture, trgovine i pomorske moći. Dok sam hodao kroz kamene prolaze Starog grada, osjetih duh prošlih vremena, kao da svaki kamen ima svoj glas i priču. Ti drevni zidovi, koji su odolijevali vremenu i najezdama osvajača, postali su simbol trajnosti i bogatstva kulturnog nasljeđa. Ulcinj je mjesto đe se spajaju istorija, mit i stvarnost, čineći ga jedinstvenim kutkom Mediterana u kojem prošlost živi u svakom detalju.
Koračam uskim ulicama Starog grada, đe svaki korak nosi dah istorije i priču o davnim vremenima. Na Trgu robova, mjestu na kojem je, prema predanju, bio zatočen veliki Miguel de Servantes, renesansno-barokni pisac, zadržavam se u mislima. Možda je baš ovdje, među sjenama i pričama ovog trga, pronašao nadahnuće za svoja besmrtna djela. Manje je poznato da se u samom srcu Starog grada, starog oko dvije i po hiljade godina, nalazi fascinantan spomenik kulture – crkva-džamija, simbol složenog prožimanja Istoka i Zapada, njihovih religija, tradicija i umjetnosti. Ovaj objekat, podignut 1510. godine kao katolička crkva Svete Marije, nosi u sebi slojeve istorije koji govore o mijenama kroz koje je grad prolazio. Kada su Turci osvojili Ulcinj, crkva je 1693. godine pretvorena u Gradsku džamiju. Na nju je uz južni zid dozidan vitki minaret, koji se uzdiže kao tihi svjedok tih burnih vremena. Iz muzejske arhive saznajem kako je ova građevina postala simbol duhovnog spoja dviju velikih civilizacija, predstavljajući priču o zajedničkom naslijeđu i kulturnoj razmjeni koja je oblikovala ovaj grad. Dok posmatram ovu crkvu-džamiju, osjećam kako Ulcinj živi na raskršću istorije, đe se susreću različiti svjetovi a svaki kamen čuva uspomene na prolazne vjekove. To je grad u kojem prošlost nije samo mrtvo slovo na papiru već živa prisutnost u svakom detalju.
Pogled mi se pruža ka veličanstvenoj Sahat-kuli, simbolu trajanja i prolaznosti, koji dominira nad gradom i čini se kao da prkosi vremenu. Još davno je rečeno, a i zapisano: „Dok bude vijeka i svijeta, ljudi će mjeriti vrijeme.“ To drevno obećanje odzvanja u meni dok čekam mog domaćina, prijatelja i vodiča – izuzetnog intelektualca, hroničara i pisca blistavog uma, Mustafu Canku. Dok misli lutaju, kroz glavu mi prolazi stih (odlomak) barskog pjesnika Rajka Joličića, čije riječi savršeno oslikavaju dušu Ulcinja:
Ima jedan grad na jugu
đe caruju vedre note,
đe bisere školjke nižu,
đe se živi od ljepote.
Skrivena je luka bio
gusara i silnih paša,
u Ulcinju voljeli se
Servantes i lijepa Ajša.
Sahat-kula, podignuta 1754. godine zahvaljujući dobrovoljnim donacijama građana Ulcinja, ima posebno mjesto u srcima mještana. Njena namjena nije bila samo da pokazuje vrijeme, već i da podsjeća ljude na rad, građanske dužnosti i prolaznost života. Kula je osmišljena kao svjetovni simbol vremena, gradeći među stanovnicima svijest o značaju trenutka. Njena brižljivo odabrana lokacija omogućava da se iz svih dijelova grada može vidjeti ili čuti otkucaj njenog sata. Građena je na kvadratnoj osnovi od prelijepo klesanog kamena, čija postojanost svjedoči o umijeću majstora i o bogatoj kulturnoj tradiciji ovog grada. Kroz vijekove, Ulcinj je imao muvekite – posebne osobe zadužene da svakodnevno vode računa o tačnosti sata na Sahat-kuli. Ta praksa, tako jednostavna a tako značajna, svjedoči o poštovanju prema vremenu i redu koji su Ulcinjani njegovali. Dok stojim ispred Sahat-kule, osjećam njenu tihu snagu i simboliku. Ona nije samo arhitektonsko remek-djelo, već i spomenik kulturi, tradiciji i duhu Ulcinja – grada đe se svaki kamen i svaki zvuk stapaju u melodiju prošlih i sadašnjih vremena.
