U Ulcinju (Colchinium, Ulkinion, Olkinion, Olcinium, Dulcingo, Ulqin…) održan je karneval povodom knjige Blaža Duplančića “Ivan Gudelj – hajdučka priča”. Ivan Gudelj, jedan od najboljih igrača u povijesti ljevičarskog Hajduka. Reprezentativac Jugoslavije 33 puta. Bio je u idealnom timu na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španiji. Najbrutalnija vrsta hepatitisa okončala je njegovu blistavu karijeru…
Došli smo – skvadra iz Beograda (predvođeni Stanislavom Karasijem, Dževadom Prekazijem, Milojkom Pantićem, Raletom Rađenovićem, Marijom iz Švicarske i Zagreba) uz lampu punog Mjeseca u Dulčinein, u Servantesov grad. U rimsku, jugoslovensku, crnogorsku luku. Dočekao nas je Pavle Pepđonović, nebesa mu u glavi, koji je sve to smislio. I gospoda i drugovi, čistih lica i čistih ruku. I ceremonijal-majstor Miki Grgur sa Silvijom. I pjesma o Sarajevu i sevdahu koju je vodio Faruk Hadžibegić, kapiten reprezentacije Jugoslavije, sredinom 80-ih. Aristokrat u stasu i prostoru, na igralištima Jugoslavije i Francuske. A, da, i loza dobrodošlice.
Tonem u blagu omamu, a bajka se nastavlja u hotelu Venecija, u kuli Resulbegovića (plemići Resulbegovići podigli pola starog Trebinja i među prvima darodavcima za izgradnju Zetskog doma Kraljevskog pozorišta na Cetinju…). Prepoznajem lica Mirsada Fazlagića, Mehmeda Baždarevića, Ljuba Radanovića (Radanović, Radanović… Ljudi je li to moguće…), Miloša Bursaća, braće Bakrač, Fuada Mulahasanovića, Bajra Župića. Vidim jugoslovenski prostor: morsku plavet, planinsku golet, šume, delte rijeka, gorske oči jezera.
Sjutradan u sunčano jutro, na velikoj terasi hotela Venezia prema moru blistaju oči Ivice Šurjaka, Dževada Šećerbegovića i njegovog druga iz Slobode Mujezinovića. I dva vaterpolo asa Denija Lušića, kapitena olimpijskog tima, i Ivice Tucaka, selektora Hrvatske reprezentacije.
Prijateljstvo je starije i od Mediterana.
Idemo šetnjom niz skaline do velike pozornice kod Male plaže, gdje je na grebenu nekada bio hotel Galeb. Izlaze na binu u harmoničnom ritmu Miloš Šestić, Milan Radović, Mladen Mladenović, Jovica Nikolić, Mirza Kapetanović, Milan Petrović, Gregor Židan, Primož Gliha, Vančo Balevski, Dragan Kanatlarovski, Miodrag Stoiljković, Ante i Janko Miročević, Žarko Vukčević, Brajan Nenezić, Zlatko Vlahović, Mojaš Radonjić, Branislav Đukanović, Miodrag Kustudić, Dragan Vujović, Zoran Vorotović, Dejan Savićević, Nikica Cukrov, Ivo Jerolimov…
Plove imena ovog jugoslovenskog niza sve tamo do Sunca na zalasku prema Italiji. Trajala je ova svečanost pune tri ure pred nekoliko hiljada strpljivih, ushićenih, dostojanstvenih Ulcinjana. A u pauzama gledali smo albanske igre i slušali izvorne dalmatinske, srpske, albanske, crnogorske pjesme. I sve, sve sam razumio. Sjedio sam na galeriji Gradske kafane i vidio na moru jedro: I kako horizont kroza ‘nj beskrajno provlači svoju nit. Horizont kao srce Ulcinja otvoreno kao psalm. Osjetio sam pijesak na stopalu, kao usijani pepeo. A tek kako je bilo majstorima fudbala na ulcinjskoj pozornici.
Te noći u Domu kulture išao je i film Ivanova igra reditelja Tomislava Žaje. Gledali smo film o Gudeljevim fudbalskim podvizima, film o bolu kao plemstvu i golgoti kao putu do mudrosti i spokoja. Do ljubavi. A onda je podgorički KIC pophor pjevao jugoslovenske pjesme Računajte na nas, Odiseja, Zemljo moja. I jugoslovensku himnu. Šest stotina jugoslovenskih građana u stavu mirno ili pjesme se okupljaju kao zavjerenici. Himna se nastavila i u Primaveri na Velikoj plaži, do duboko u noć. Pun Mjesec preplovio je u mlad Mjesec. Jer sve jeste ako voliš. I jeste, ja sam Jugosloven, Crnogorac, Irac, a navijaću za Brazil.
Dva puta je Jugoslavija bila blizu da postane prvak svijeta. Daleke 1962. u fašističkom Čileu, kada je u četvrtfinalu prvi put pobijedila SR Njemačku. I 1990. u Italiji i nesrećno izgubljena utakmica, u četvrtfinalu, protiv Argentine Dijega Armanda Maradone. Jugoslavija je rođena kao san najmudrijih i najdarovitijih od Njegoša i Štrosmajera, Vuka Karadžića i Đure Daničića, do Crnjanskog, Krleže, Andrića, Petra Lubarde i Bojana Stupice, do Kiša, Kovača, Slobodana Novaka, Danijela Dragojevića, Kocbeka i Vitomila Zupana… Bobaka i Mitića, Vukasa i Miloša Milutinovića, Miroslava Cerara i Đurđe Bjedov, Koraća i Daneua. Rođena je 1. decembra 1918. u znaku Strijelca. U znaku ofanzivnog fudbala. Od 1945. do 1962. Jugoslavija je, po rezultatima, bila među pet najboljih reprezentacija na svijetu. Jugoslavija: inat i ljepota, ljepota kao etos i eros, kao vitkost i uzvišenost. Jugoslavija je dupli pas, radost prepoznavanja. Kao radost mladog Zvonimira Bobana posle pobjedonosnog gola protiv Zapadne Njemačke u finalu Svjetskog prvenstva za mlade. Opet u Čileu 1987. godine. Pobijedila je na tom prvenstvu Istočnu Nemačku i Brazil. I još je te 1987. Jugoslavija je bila prvak svijeta, za mlade, u rukometu, košarci i vaterpolu.
Pa zar je ta zemlja, ta država trebala da nestane.
Lopta ima savršen, božanski oblik. Zna se to još od Cicerona i Šekspira, do Paskala i Maljdenštama. O lopti je pjevao već i Homer u Odiseji. Kraljeva kći Nausikaja s loptom u ruci.
Da se nije raspala Jugoslavija, zar bi imali rane Sarajeva, Dubrovnika, Vukovara, Srebrenice. I vječni žig srama utisnut na lice zlikovaca. I zato novembarske ide moraju ostati kao val i kao plam za neke druge jugoslovenske gradove. I nije slučajno što smo se okupili u mediteranskom gradu Ulcinju (koji ne haje za nacionalnost i vjeroispovest) radi knjige o Ivanu Gudelju, najplemenitijem izdanku jugoslovenske fudbalske škole. Škole Hajduka, Luke Kaliterne, Bernarda Vukasa, Boža Brokete, Frane Matošića, Vladimira Beare, Jurice Jerkovića… Zato je baš u Ulcinju Ivan Gudelj pružio prijateljsku ruku Zoranu Vorotoviću, izvrsnom igraču, prema kome je sudbina bila još okrutnija. Ili sve što dođe ja sam mu naredan.
I zato u finalu Tin Ujević: Jer čista suza biva vrelo zvuka.
Pa dalje:
A što je duša, što je duša tanka/Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka.
Ko ne vjeruje u čuda neće mu se ni dogoditi.
Samo nas Jugoslavija može izliječiti od mržnje, primitivizma i klaustofobije.
Smrt fašizmu! Živi Jugoslavija kao volej i sluh.
One Response
Ово што је написао овај господин рекао је оно право да је Улцињ показао праву слику како је све у овом нашем граду.
Посебна ствар је то што се урадило од оне најбоље државе на свијету која је вођена руком свјетског великана Маршала Тита, а то је писацгорњих редова лијепо рекао