Samo je malo umješnosti trebalo da se riješi problem u Centru za kulturu. Oni koji su izbliza pratili ovu dramu posvjedočiće da je treći dan štrajka glađu dvadesetak zapošljenih mogao imati tragični epilog. Jedan je radnik završio u bolnici u Baru, većina ih je bila vidno iscrpljena, nervi su počeli da popuštaju, ali ne i odlučnost ljudi da realizuju svoje zahtjeve.
No, kako to obično biva u životu kada se ima dobra namjera, pomoć dođe odakle se i ne nadate. Rješenje je nakon što je vidio stanje radnika Centra lider Socijalističke narodne partije Srđan Milić lako pronašao u razgovoru sa ministrom finansija Radojem Žugićem.
Iako je čitava stvar, bar za sada, završena hepiendom, ostaje gorak ukus. I kao nebo ogromno pitanje: zar se ovaj problem nije mogao riješiti u Ulcinju?
Naravno da je i mogao i trebao, ali odlazeća vlast je potvrdila da nije dorasla problemima i izazovima vremena. Ne može se reći da oni nijesu imali dobru volju, iako nijesu nikada ponudili ni jedan jedini konkretan odgovor na zahtjeve radnika, već je prije svega bio u pitanju strah. Strah velik kao Rumija da će se pobuniti zapošljeni u još nekom javnom preduzeću i na isti način tražiti zarade kao radnici Centra za kulturu.
Ali, neće! Treba imati i volje i odlučnosti i snage i lidera, kakva je predsjednica Sindikalne organizacije Centra Ljiljana Janinović, pa ući u tako opasan izazov. To radnici ostalih javnih preduzeća u Ulcinju, gotovo sam siguran, neće uraditi. Moguće da će štrajkova biti, neki se i najavljuju, ali za štrajk glađu treba petlja. Pa zar ovo nije bio prvi put u istoriji da se u našem gradu organizuje jedan ovakav štrajk!
A strah je loš saveznik, i u životu i posebno u politici. Zato je odlazeća vlast u opštini morala da sluša teške optužbe radnika Centra, da trpi oštre kritike cijele javnosti, kao i optužbe za nemoć od svih političkih subjekata.
Uostalom, značaj svih kriza jeste u tome da skriveno učine vidljivim.
