-Već četiri godine vodimo tešku borbu za svoja prava. Izgubili smo vjeru u državu i njene institucije, pravdu, sudstvo i ljude. Nijedan naš problem nije riješen, nijedan cent nije uplaćen na naše račune, nijesu nam zaključene radne knjižice i niko od radnika ne može u penziju niti na evidenciju Zavoda za zapošljavanje. Može samo u grob”, kaže rezignirano predsjednik Sindikalne organizacije “Otranta” Muzafer Suljović.
I zaista: čekajući pravdu, dvoje od 59 radnika koji su bili zapošljeni u tom hotelu su umrli. Ostali, nakon nedavne odluke Osnovnog suda u Ulcinju, imaju sve manje nade. Jer, sud je saopštio da radnici Otranta imaju pravo na isplatu zarada samo za četiri mjeseca – od septembra do decembra 2011. godine, a ne, kako su tražili, za 10 puta duži period, uz napomenu da je to obaveza kompanije “Barkli Montenegro”. Kompanije koja je 2004. godine kupila taj objekat na početku ulcinjske Velike plaže u privatizaciji koja ima sve školske elemente organizovanog kriminala, korupcije i pranja novca.
Jer, Barkli je bila registrovan pet godina ranije u Moskvi sa osnivačkim kapitalom od 200 eura!? Ta firma se nikada nije bavila turizmom, a kupila je Otrant za 2,5 miliona eura, novcem koji je stigao iz Bugarske i Latvije, iako Barkli nije imao filijale u stranim zemljama!?
Toj kompaniji koja, prema registru, nije imala ni evidencije o porezu ni podataka o bankovnom računu, tek dvije kuće i dvije građevine (!), bivši crnogorski ministar turizma Predrag Nenezić i stečajni upravnik Hotelsko-turističkog preduzeća “Ulcinjska rivijera” Miomir Jakšić su, kao članovi Tenderske komisije za prodaju Otranta, dali najviše bodova za finansijsku snagu?! Bio je to, kako su ocijenili u opoziciji, „klasičan primjer privrednog kriminala za koji neko treba da odgovara”. Niko, naravno, nije odgovarao niti je javnosti poznato da je neki od državnih organa ispitivao poslovanje te kompanije. Da paradoks bude veći, Vlada je uvjeravala puk da su Rusi, koji su 2008. godine renovirali hotel, uložili više nego što je bilo predviđeno kupoprodajnim ugovorom.
Činilo se da će se ova žalosna epizoda temeljno poharane ulcinjske turističke industrije okončati godinu kasnije, kada je upravljanje ovim hotelom preuzela renomirana španska kompanija “Iberostar”. Radnici tog objekta i mnogi Ulcinjani ponadali su se da konačno dolaze bolja vremena. Jer, Iberostar je ugovor o upravljanju Otrantom zaključio na deset godina. Stvari su se te sezone dobro odvijale, hotel je veoma dobro radio, radnici su bili zadovoljni. Ali, Barkli Montenegro, nije ispunio svoj dio ugovora prema Špancima, koji su se zbog toga spakovali i otišli.
Hotel je potom zatvoren, a od 2011. njegov vlasnik postaje švajcarska NLB Interfinanc, kod koje je Barkli ranije uzeo kredit. Banka najprije izdaje u zakup hotel do tada praktično nepoznatoj ulcinjskoj firmi “Argos” , koja zaključuje ugovor o radu sa jednom petinom radnika. Ostali su jednostavno prepušteni sebi samima.
U aprilu 2013. godine Argos postaje vlasnik ovog objekta, a radnici tvrde da je to preduzeće samo fiktivni gazda, odnosno da iza svega stoje moćne osobe povezane sa vrhom crnogorske vlasti i lokalnim tajkunima. “Očigledno je da je nedavna presuda Osnovnog suda u Ulcinju rezultat njihovog velikog pritiska”, uvjeren je član Sindikata Ivo Lukić.
Iako je hotel, u međuvremenu, proradio, ima četiri zvjezdice i 286 smještajnih jedinica, ostvaruje dosta dobre poslovne rezultate i tokom sezone zapošljava oko 150 radnika, za 57 nekadašnjih radnika su kapije objekta zatvorene. Oni su štrajkovali, obraćali se svima u državi, pisali krivične prijave, predstavili slučaj članovima Komisije za praćenje i kontrolu procesa privatizacije u Skupštini Crne Gore… Ponadali su se da će barem sud uvažiti njihova prava, u što ih je uvjeravao i ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković.
A Vlada, koja je sve to dozvolila, mogla je odavno i efikasno da riješi ovaj problem. Jer, ona je doprinjela da se privatizacija HTP “Ulcinjska rivijera” obavi kroz stečaj, kao najgori oblik privatizacije. Nakon prodaje većine objekata tog giganta, Vlada je prihodovala oko 4,5 miliona eura, a sa četvrtinom tog novca, izdvojenog za socijalni program, riješili bi se svi problemi radnika te firme koja je izgradila moderni Ulcinj.
Naravno, taj je novac odavno potrošen, a za radnike Otranta niko ne haje. Oni, ipak, poručuju da će nastavati borbu. “Žalićemo se višim sudskim instancama, ići i do Strazbura. Ništa nam drugo nije preostalo. Ovakvi, ne valjamo nikome, ni svojim porodicama, a kamoli društvu”, kaže član Sindikata Amir Resulbegović.
Inače, priča o hotelu Otrant je priča o propuštenim turističkim i razvojnim šansama Ulcinja. Jer, 2003. godine veliki njemački turoperatori uputili su pismo crnogorskoj Vladi u kojem su tražili da zakupe taj objekat. Kazali su da su spremni da godišnje daju 800 hiljada eura, da će nivo hotela podići na četiri zvjezdice, izgraditi bazen…
No, Njemci nijesu bili udostojeni čak ni odgovora na ovu ponudu. Jer, za to najveće ulcinjsko preduzeće je već bio pripremljen drugačiji scenario: ono je oćerano u stečaj, da bi se njegova izuzetno vrijedna imovina prigrabila ili rasprodala. Ali, jedan njegov dio je, nakon te projektovane pohare, ipak, sačuvan. (Monitor)
