Mudraci poručuju da trebamo biti optimisti. I, naravno, da su u pravu. Optimisti su ljepši, odišu pozitivnom energijom, komunikativniji su i tolerantniji. U gradovima gdje je takvih barem pet odsto, imate prijatnija osjećanja, svjetlost neka odasvud divna zrači, vremena nikada za dosadu.
Zato mi je čudno kako ljudi u prelijepom gradu Ulcinju troše svoje male živote, kako nisu svjesni značaja vremena, kako u razmišljanju nemaju dinamičku komponentu, kako su izgubili kopču sa tradicijom.
Kažem čudno zato što se ovdje još ne razumije da se danas zaostajanje ne plaća samo novcem, nego prije svega vremenom. Danas ako ne napredujete onda nazadujete. Tapkanja u mjestu jednostavno nema, niti ga može biti!
Maksima „ako ti ne sječeš vrijeme, ono će tebe“, sada je postala aktuelnijom nego ikada ranije. Vrijeme je, to već svi uočavaju, dobilo zastrašujuće ubrzanje, ali su stečene navike, stare mape razmišljanja, učaurenost i izolovanost od svijeta jače od potrebe da se to napokon shvati i počne mijenjati ovo nepodnošljivo stanje.
No, za to treba imati viziju, volju i odlučnost, spremnost da se stalno uči i sasluša najbolji savjet, osobine koje aktuelna politička, intelektualna ili bilo koja druga elita u ovom gradu niti ima niti želi!
A glavne funkcije grada jesu upravo da obezbjedi kontinuitet, stabilnost i razvoj. Živa memorija grada koja je nekada povezivala generacije i stoljeća pred našim očima nestaje: građani žive u razmrvljenom slijedu trenutaka koji se međusobno poništavaju. Nije zabilježeno da se ikada bitisalo u ovako opustošenoj i demoralizovanoj zajednici, iako je istina da su u dugoj istoriji Ulcinja hronike srećnih vremena bile kratke. Preovladavala su teška vremena i to je uslovilo životni oprez i spremnost na nepredvidljivo i nepredviđeno u svim domenima života, pa i strah od svake promjene.
Istorija takođe pokazuje da su tek kratki periodi stabilnosti dovodili do velikog progresa na svim poljima. Vrline Ulcinjana, trezvenost, marljivost i umjerenost u zadovoljavanju materjalnih potreba, kako je početkom prošlog vijeka primijetio znameniti ruski naučnik Pavle Apolonovič Rovinski, došle bi do punog izražaja.
Svi oni koji pamte svoje bake i djedove mogu potvrditi da su oni imali lijepa i nasmijana lica, da su nam se uvijek obraćali sa puno ljubavi i pažnje, da su se veoma rijetko ljutili. Sada valjda možemo zaključiti da su oni autoritet crpili iz plemenite oplodnje koje su vršili, a ne samo zato što su bili stariji.
U svakom slučaju, preduslov razvoja i moralne obnove ovog zapuštenog grada je da konačno postanemo svjesni značaja vremena, prostora i resursa! Da najzad shvatimo da postoji vrijeme da se živi i vrijeme koje svjedoči da se živjelo. Da uspostavimo mir sa sobom i prirodom! I raskrstimo sa silama uništenja koje kao rak nagrizaju tkivo ove naše male zajednice i kao skakavci jedu budućnost još nerođene djece podstičući najgore osobine kao što su dvoličnost, oholost, sebičnost, vlastoljubivost, mržnju, inat, zavist.
Male su šanse, ali budimo optimisti! Još ako su nam namjere čiste, onda je uspjeh zagarantovan!
