Najvažnije pitanje je svakako da li će Solana opstati nakon što se već 11 godina u njoj sprovodi koncept “umirućeg holdinga”. A to znači da jedna po jedna važna funkcija te kompanije sistematski odumire kako na kraju ne bi ostalo ništa, osim zemljište, koji bi trenutni vlasnici firme prodali. Zar treba reći da oni ne žele ni da razmišljaju o budućnosti radnika i Ulcinja, još manje o staništima i koridorima ptica, a najmanje o tradiciji solarstva na ovom području.
Zbog decenijskog napora da se uništi Solana kao priredni subjekt logično je što ove godine nema berbe soli, koja je, inače, uvijek počinjala sredinom avgusta. A slani kristali nijesu u Ulcinju prikupljani samo još dva puta u proteklih 80 godina: prvi put 1944. godine, u vrijeme Drugog svjetskog rata, i 1968. godine, zato što je na tom prostoru u periodu od 17. do 21. avgusta palo 444 mm kiše.
Teško je zaista nabrajati što sve u od 2003. godine nije izđavoljisano da bi najstarije preduzeće u Ulcinju došlo na sami rub opstanka. I uspjelo se, uz svesrdnu podršku crnogorske Vlade i nezavisnog pravosuđa. Poslanik Socijalističke narodne partije Aleksandar Damjanović kaže da se u ovom slučaju radi o udruženom poduhvatu. “Nije neka šteta što Vlada odmara ovih vrelih avgustovskih dana, ali je šteta da Solana ne radi u danima kada je trebalo da stvara profit i to zbog udruženog poduhvata Vlade, stečajnog suda i Elektroprivrede Crne Gore”, smatra on navodeći da EPCG nije ispoštovala ni zaključke koje je prije mjesec dana o Solani donijela Skupština Crne Gore.
Naime, crnogorski Parlament je jednoglasno pozvao EPCG da “u najkraćem mogućem roku” uključi električnu energiju tom preduzeću kako bi se mogla ispumpati slatka voda, tj. kišnica sa bazena Solane i u njih upumpati morska voda. Prije svega da bi se očuvali bazeni i ekološka ravnoteža na tom prostoru veličine 15,2 miliona metara kvadratnih, u samom zaleđu Velike plaže. Usporedbe radi treba istaći da je dug za struju Solane iznosio tek 20.800 eura, dok je vrijednost te kompanije na jubilarnom 10. tenderu za prodaju procjenjena na 190 miliona eura!?
Sličan scenario je primijenjen i u slučaju Hotelsko-turističkog preduzeća “Ulcinjska rivijera”, koja je 2004. godine oćerana u stečaj zbog duga prema EPCG od 231 hiljadu eura. Iako je nakon toga veliki dio te kompanije prodat, “Rivijera” je pretekla i danas uspješno posluje. Naravno, da oni koji imaju viziju i dar pronicljivosati znaju da će se isto desiti i u slučaju Solane. Jer, duboki su njezini korijeni, a priroda je uvijek jača od raznih vrsta štetočina. Tu je i Evropska komisija koja pažljivo prati čitavu ovu blamažu.
Konačnu tačku na ove opskurne pokušaje preprodaje nacionalnog bogatstva uz veliki profit trebalo bi da stavi Prostorno-urbanistički plan (PUP) opštine Ulcinj, čije se usvajanje očekuje krajem ove ili početkom naredne godine. Nacrtom tog dokumenta predviđeno je da Solana ostane fabrika soli i zelena oaza Ulcinja sa aspekta bogatstva ornitofaunom koje može dodatno prihodovati od naučnog, edukativnog, SPA turizma, biciklizma, šetnje i trčanja u prirodi i svih drugih ekološki prihvatljivih vidova turizma. Još ako se prihvati sugestija ekologa i ornitologa da i bazeni za kristalizaciju slanih kristala uđu u zaštićeno područje, onda za budućnost jedine crnogorske fabrike soli ne treba brinuti.
No, dvije javne rasprave pokazale su da se mora biti oprezan do kraja. Jer, ista rješenja su bila u Nacrtu Prostornog plana države iz 2007. godine, da bi u Prijedlogu tog dokumenta područje Solane i okoline prema rijeci Bojani (a koje je bilo u rangu spomenika prirode) naprasno postalo gradsko-građevinsko. Nakon snažnog pritiska civilnog sektora i medija, Skupština Crne Gore je u ljeto 2011. godine poništila tu odluku u dijelu koja se odnosila na Solanu. Obzirom da PUP Ulcinja radi Vlada Crne Gore, doza opreznosti je uvijek nužna kada su u pitanju prijedlozi krajnjih rješenja za taj prostor.
Naročito zato što obrađivači PUP-a konstatuju da “Solana ne bi bila održiva ni da se proda sva proizvedena so”!? Valjda zato je Vlada premijera Mila Đukanovića davno otpisala solare: Crna Gora so uvozi sa sjevera Afrike, iz Ukrajine, Tuzle… Računaju valjda da pošto, eto, nije profitabilno da se proizvodi čista i zdrava ulcinjska so, bolje je da se bogati uvozni lobi. Nevjerovatno zaista: sve besplatno (i voda i sunce i vjetar), ali je proizvodnja ulcinjskoa bijelog zlata neodrživa!?
Da su možda odgledali ktratkometražni film “Močvare u plamenu”, koji su realizovali Centar za zaštitu i proučavanje ptica i Agencija za zaštitu životne sredine, mogli bi se na primjeru Sečoveljske solane u Sloveniji uvjeriti kako pravilno upravljanje ovakvim područjem i zaštitom ptica daje bogate plodove za državu u cjelini.
Možda bi tada pokazali više osjećaja za preostalih 49 solara koji su od 1. juna ove godine ostali bez posla. Red je podsjetiti da je prije dvije i po decenije, u Solani bilo deset puta više zapošljenih. Mnogi su nakon divovske borbe u proteklih 11 godina poklekli, a konačno i oni koji su ih vodili kada su počeli slušati savjete pohlepnih političara. Onih koji ne saosjećaju sa ljudskom patnjom i koji ne znaju da su i ljudske suze i znoj i krv – slani!
