U našem gradu je gotovo postalo pravilo da kada neko želi da sa vama raspravlja o politici odmah kaže: „Ne pripadam nijednoj stranci“.
Zašto vam to kaže? Vi ga to niste pitali, to se, inače, u demokratskim društvima nikada ni ne pita, kao što se ne govori ni za koga ste glasali, ni kolika vam je plata. Može neko da nam na ovo pitanje odgovori da poznanik koji je rekao da ne pripada ni jednoj stranci to čini zato što smatra da političke partije nisu dobre i što je gotovo sramota to više govoriti, jer je politika ovdje postala kokošarnik, mjesto svaštočinstva, veoma rijetko arena borbe za opšte dobro.
Odgovor na ovo pitanje treba tražiti u istoriji i karakterologiji ovih ljudi. Najprije, u pitanju je decenijama taložen strah od bavljenja politikom, naročito razvijan u komunizmu, drugo nespremnost ljudi da budu obilježeni kao pristalice jedne opcije, treće želja da se izbjegnu negativne posljedice članstva u nekoj organizaciji, već samo da se uživaju blagodati, što znači da su u nekoj partiji isključivo zbog golog interesa, i četvrto, (iako ovdje veoma rijetko) saznanje da su gotovo sve naše stranke formirane iz jednog, dobro poznatog centra.
Međutim, parlamentarne demokratije nema bez političkih stranaka, a stranke ne samo što su ključni nosioci demokratije, već one upravljaju državom i društvom, u konkretnom slučaju, ovim gradom. Svi već osjećamo teške posljedice i umor od te vladavine. One su zapravo postale kočničari demokratije, kao što je bjelodano jasno da su političari ogledalo naroda, odnosno da se u njihovim ličnostima sijeku sve osobine ovih ljudi.
Ako je to tako, možda je zaista opravdano postaviti pitanje: da li većina u ovom društvu i gradu želi i izgrađuje poredak demokratije? Da li zaista želimo slobodu i da li umijemo s njom? Da li smo mi sposobni da se organizujemo, da pravimo sinteze i da se okupljamo bar oko jedne stvari: razvoja ovoga Grada.
I najnovije iskustvo nam govori da nam to teško i nikako polazi za rukom zato što smo mi u 21. vijek ušli sasvim nepripremljeni, sa starim mapama stvarnosti, sa svojim niskim strastima, od kojih dominiraju uskost, sebičnost, vlastoljublje, strah, inat, dvoličnost. Zato još ne možemo da shvatimo zašto nam se sve ovo dešava.
Jer, ne zaboravimo: danas se ne plaća samo za pogrešno djelovanje, već se velika cijena plaća i za pogrešno razmišljanje. A ovdje se već decenijama i radi i razmišlja na pogrešan način!
No, uprkos ogromnih napora da se ovo stanje petrificira i građani zavađaju, kako bi se dok to traje, prigrabili naši resursi i ostvarila isključivo lična dobit, situacija se, ipak, mijenja. Možfa treba sada napraviti korak unazad, i sa stegnutim srcem i ranama u duši, ipak ići dalje. Jer, najnovija dešavanja potvrđuju da više nismo izolovani od svijeta i, još važnije, da ni u Crnoj Gori više ne postoji samo jedan centar moći.
Ali, ne treba se zavaravati: samo pod pritiskom kritičke javnosti i anagažovanih građana doći će i u ovom gradu do timskog rada, zajedničke strategije i vizije. Sve uspješne nacije i razvijeni gradovi tako se razvijaju.
Moraće se to i ovdje desiti. Blago onima koji tako razmišljaju, a posebno onima koji to čine. Stalno i neumorno. Najvrijedniji su oni ljudi koji se neumorno zalažu za dobrobit svih. Na taj način u potpunosti ispunjavamo svoju ljudsku misiju. To je naročito važno sada, kada se, kao led na suncu, tope karakteri i gubi dostojanstvo.
