Klasična strategija tzv. umirućeg holdinga primjenjena je na najstarije preduzeće u Ulcinju. Otvoriti stečaj, pustiti da sve propadne, radnike rašćerati, a onda pokušati zemlju prodati, odnosno nastojati da se ostvari jedino ono zbog čega je ta firma kupljena. I to za manje od milion eura. Čitavih 15,2 miliona metara kvadratnih u zaleđu Velike plaže. Da je bilo euro po metru kvadratnom, koštalo bi 15 miliona eura. Ali, za naše, i još strateške partnere, cijeli posao je elegantno odrađen na berzi. Prave namjere tajkuna su se vrlo brzo pokazale: Prostornim planom države taj je prostor postao – gradsko-građevinsko zemljište!?
Zemlja apsurda je današnja Crna Gora. „Nekada su se za solila vodili ratovi. Danas se ona u ovoj državi pretvaraju u građevinsko zemljište“, ilustruje ovu tužnu stvarnost akademik Zuvdija Hodžić.
Doista, kada se poređaju činjenice svaka ocjena je suvišna i previše teška. Jer, praktično uništiti jednu od deset najvećih solana na Mediteranu, ostaviti da propadne preduzeće po kojem se prepoznaje država i grad Ulcinj, ne procesuirati kriminalne radnje u Solani, trpjeti snažne kritike iz svijeta i Evrope zbog ugrožavanja najznačajnijeg zimovališta ptica na istočnoj obali Jadrana, nemati nikakvu strategiju razvoja za to jedinstveno područje, čak besramno tvrditi da Solana, u kojoj su se slani kristali proizvodili na klasičan način, uz pomoć sunca i vjetra, devastira prirodnu okolinu (!?), pa ta zemlja jednostavno ne može imati lijepu budućnost.
Govore o tome ovih dana još samo ostaci ostataka zapošljenih u tom nekadašnjem gigantu. A njih ima tek pedesetak, ili čak deset puta manje nego prije samo dvije decenije!? Prepušteni su sebi samima, ostavljeni kao kartaš koji ne može isplatiti svoj dug, goli i bosi pred strašnom sudbinom koja satire njih i njhovu firmu. Traže da im se isplate zaostale zarade (koje su minimalne), za deset mjeseci, da im se poveže radni staž, jer ne mogu ni kod doktora kad im se doprinosi ne uplaćuju već punih pet godina, te da Solana nastavi rad. Počeli su svakodnevna jednočasovna okupljanja pred opštinom, šetali su ovih dana i u Podgorici, od nemila do nedraga, kumili i vapili za podrškom. Čuli su ih tek opštinski čelnici, koji su obećali pomoć, kao i lider Socijalističke narodne partije Srđan Milić. On je rekao da će sve podatke koji se tiču imovine Solane u vrijeme uvođenja stečaja zatražiti od Privrednog suda, kao i od nadležnih državnih organa, potom načina otuđivanja imovine, načina trošenja novca dobijenog od prodaje imovine, kao i načina evidentiranja svih obaveza prema zapošljenima, kako bi se na osnovu sagledavanja kompletnog stanja tražila rješenja za probleme sa kojima se suočavaju radnici, ali i obezbjedila zaštita Solane kao značajnog resursa ulcinjske i crnogorske privrede.
Ako se zaista uđe u taj proces, onda će trebati godine da se raspetlja ovaj slučaj ubijanja ove kompanije. Jer, mnogo je ljudi i institucija bilo uključeno u taj vražji posao, pa su neki (nevoljno?) već počeli da peru ruke od njega. Čini se s razlogom, jer slute da je, nakon otvaranja znamenitih poglavlja 23. i 24. sa Evropskom unijom, već pripremljen teren za obračun sa krupnim ribama koje su se u proteklih deset godina okupljale u i oko Solane. Firme koja, inače, ima direktnu vezu sa morem, ali nije morsko dobro. A to jesu obale rijeke Bojane, što je još jedan u nizu crnogorskih paradoksa, ali i dokaz scenarija koji je brižljivo pripreman za Solanu.
Da on na taj način više ne može biti realizovan, nije jasno samo vlasnicima “Eurofonda” koji su ponovo, po deveti put, raspisali oglas za njezinu prodaju. I traže ni manje ni više nego čitavih 195 miliona eura, što je za 47 miliona manje nego na prvom tenderu. Naravno da ni sada ne treba očekivati da će i ovoga puta prodaja uspjeti. Naročito ne zato što je politička volja, protivno želji Vlade, iskazana i u državnom parlamentu i u Ulcinju da se Solana sačuva. Niko sa tako puno para, nema tako malo pameti da tu poruku ne razumije. Šta će mu onda Solana?
Ali, to je pravo pitanje za trenutnog vlasnika, a najviše za Vladu Crne Gore koja ni riječ da izusti o ovom zločinu sa državnim pečatom. Da li će biti ovogodišnje, jubilarne 80. berbe soli? Da li će ova država i grad Ulcinj imati i dalje privilegiju da imaju Solanu? Nestaje li zaista, pred našim očima, jedna ekonomska, ekološka, turistička i kulturološka vrijednost tog grada i čitave zemlje?
Na posljedice niko, čini se, ni ne želi da pomišlja. Izuzev ekologa. „Niđe nema takve simbioze proizvodnje i zaštite prirode: samo dok Solana radi tj.dok pumpa vodu iz mora u bazene, tamo ima i ptica i soli. U protivnom, to je pustinja”, tvrdi ornitolog Darko Saveljić koji već 15 godina istražuje ptice na solani. Upućujući apel da se iznađe način da Solana opstane, on je poručio: “Ne samo Ulcinj, cijela se Crna Gora po njoj poznaje i već je, u biodiverzitetskom smislu, u međunarodnim naučnim krugovima ozbiljno zasjenila Skadarsko jezero. Ovo sa Solanom je definitivno najtužnija priča zaštite prirode Crne Gore, pa i šire!”
No, u ovom ratu protiv prirode najveći gubitnici ćemo biti mi i generacije koje će poslije nas doći. Nama će preostati samo sjećanja i uspomene. A ptice će tražiti neke druge koridore.
