Veliki španski pisac Miguel de Servantes nije bio veliki miljenik sreće. Umro je kao siromašan čovjek, tijela izrešetanog mecima, a njegov grob u malenoj manastirskoj crkvi u Madridu, ubrzo je zaboravljen. Nije ni mogao pretpostaviti da će i 400 godina od njegove smrti ljudi uživati u njegovom monumentalnom djelu „Don Kihot“, bez kojeg je istorija književnosti nezamisliva, a da će se gradovi u Španiji i na Mediteranu otimati za djelić konkihotovske legende.
Na listi onih koji pokušavaju da to budu je i Ulcinj. Njegovi čelnici prihvatili su zahtjeve lokalnih kulturnih poslenika da taj grad ubuduće nosi i epitet – Grad Servantesa. Uvjereni su da bi to pomoglo bržem vraćanju Ulcinja na turističku mapu Evrope i svijeta i da bi se na taj način posebno oživio zapušteni Stari grad.
Već 16. maja grupa entuzijasta okupljena oko predsjednika Kulturno-umjetničkog društva „Zana“ Muniba Abazovića će na pozornicu postavitu dramu „Servantes i Dulčinea“, pripremljeno je i „Jelo Servantesa“, pokrenuta je inicijativa da sve čaše u restoranima u Starom gradu imaju njegov lik, kao i da se u kazamatu gdje je, kako vjeruju, bio zatočen, postavi njegova statua. Kao plima među Ulcinjanima narasta svijest da bi, u marketinškom smislu, trebalo iskoristiti mnogo puta ispričane veze između Ulcinja i Servantesa.
Znano je već da su Servantesa 1575. godine, po povratku sa Korzike, gdje je bio na liječenju zbog lijeve ruke koju je izgubio četiri godine ranije u bici kod Lepanta, zarobili gusari pod komandom čuvenog zapovjednika Arnauta Mamija. U Ulcinju tvrde da je iz samog njegovog imena jasno da se radi o etničkom Albancu, koji ga je dopremio u Ulcinj.
Kako je kod Servantesa pronađena neka važna pismena poruka za španskog kralja, procjenjeno je da je to veoma vrijedan rob i da se za njega može dobiti mnogo novaca. U osmanskom Ulcinju je preko 200 godina postojao Trg robova, na kojem su dovođeni robovi iz neprijateljskih zemalja kako bi bili preprodavani. Familijama ili njihovim opštinama bi se javilo da se oni tu nalaze, a kada bi porodica, rođaci ili neko drugi odlučio da ih otkupi, ta bi se trgovina obavila na neutralnom terenu, obično u Dubrovniku. Cijena se kretala od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika po robu.
Ali, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliko svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je on u Ulcinju ostao punih pet godina. Bio je polurob: danju je šetao po utvrđenom gradu i dozvoljenim stazama, izazivao pažnju djevojaka pjevajući divne španske serenade, najčešće je pisao i očekivao otkup.
„Njegov otac je morao da proda imanje i tako oslobodi sina. Sa njim je otišla i Ulcinjanka koja se u međuvremenu zaljubila u slavnog pisca i ona mu je kasnije poslužila kao inspiracija za čuveni roman“, kaže publicista Ismet Karamanaga. A to je znamenita Dulčinea, odnosno Ulcinjanka, jer joj ime dolazi od riječi Dulcinjo (Dulcigno, Dolcigno), kako se Ulcinj nazivao na romanskim jezicima. „Pa zašto bi je tako nazvao Servantes ako nije bio u Ulcinju ili bar znao za ovaj grad? Mogao je izabrati hiljade drugih imena“, ističe on i dodaje da je u narodnom predanju u Ulcinju Servantes poznat kao – Servet. A to ime u Ulcinju je u tom periodu bilo veoma često.
Ono što je istorijski dokazano jeste da se prije nego što je oslobođen i krenuo za Španiju, u septembru 1580. godine, Servantes morao braniti od optužbi da je sarađivao sa berberskim (alžirskim i libijskim) gusarima, kojima je, inače, Ulcinj bio sigurna baza. Možda je sa njima došao do Ulcinja ili je pak od njih i drugih zarobljenika slušao interesantne priče o „Dulcinju“, gradu na suprotnoj obali Sredozemlja.
Da sve ovo ne bi ostalo samo na legendama ili pretpostavkama, Ministarstvo kulture Crne Gore je predložilo da se organizuje okrugli sto na kojem bi se na potpuniji način govorilo o mogućim vezama Ulcinja i Servantesa. „Jer, to je nesumnjivo velika priča koja prevazilazi lokalne okvire“, smatraju u tom Vladinom resoru, koji je za navedenu dramu kao „projekat od javnog interesa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva“ za ovu godinu izdvojilo četiri hiljade eura.
„Vama treba kulturni program za Stari grad. Bez toga on je mrtav. Servantes je odlična priča“, kaže poznati njemački zaljubljenik u Ulcinj, profesor Mihael Miler.
Danas kada se nakon gotovo 400 godina od njegove smrti u španskoj prijestonici traži njegov grob i otkopavaju njegove kosti, hiljadama kilometara dalje, u Ulcinju se nastoji potvrditi da je Servantes ovdje doveden kao rob, da je živio u njihovom gradu, da je postao njhov zet, koji je svojim djelom ovjekovječio ime Ulcinja. Slično don Kihotu: ta najveća sanjalica svjetske književnosti, taj vitez lutalica koji pomaže potlačenima i štiti uvrijeđene, postao je utjelovljenje ljudskog sna o blaženstvu slobode, čestitosti, uzornosti i pravednosti. Upravo je razvoj don Kihotovog sluge Sanča od gramzivog, lukavog seljaka do mudrog upravitelja pobjeda istinskih životnih ideala, ono svevremeno što taj roman čini najprevođenijom knjigom u svijetu poslije Biblije.
A, istinu govoreći, te poruke don Kihota, baš kao i ljubav Servantesa i Dulčineje, danas trebaju Ulcinjanima više od bilo kakvih, iako hvale vrijednih marketinških akcija.
