Nakon deset paklenih dana, Ulcinj počinje da se ubrzano prazni od gostiju. Nepragledna kolona vozila je u nedjelju zabilježena kako napušta zemlju na graničnom prijelazu Sukobin i ta će se slika nastaviti do kraja naredne sedmice.
Iako će se tek analizirati rezultati ove sezone, ubrzo će se potvrditi da je i ova bila samo još jedna u nizu koje imamo već 25 godina. Jer, sve se svodi na parolu: ko više i brže ugrabi! A tu turizma i zadovoljnog gosta ima malo ili češće nimalo.
Posebno ne ako se u sezonu ulazi sa velikim očekivanjima, željom da se zaradi toliko da se pregura čitava godina, plate kreditne rate, obaveze prema državi, komunalije. Ako se zna da je ove godine trebalo najviše strahovati od inspekcija, onda slika našeg turizma, uz neshvatljivu epizodu sa nedostatkom vode u sred sezone ili haosom u saobraćaju, biva potpuna.
Tome svakako doprinosi i neuključenost šire zajednice u odvijanje najvažnije privredne grane. Ko se još sjeća kada je lokalni Parlament raspravljao o turizmu, da li neko zna da li postoji strategija razvoja turizma, naročito strategija destinacijskog menadžmenta.
Zato je lako zaključiti da bitku za goste Ulcinj uspješno gubi na svom terenu! Jer, i ova sezona je pokazala da prostora za uspjeh ima dovoljno, da je Ulcinj zahvaljujući prirodnim ljepotama, prekrasno uređenim plažama, ljubaznošću mještana i iniijativi nekoliko desetina privatnika, poželjna destinacija za turiste iz svih zemalja regiona i svijeta.
Sa malo više vizije, posvećenosti, napora, želje, ljubavi, ovaj bi grad mogao da ima turizam od najmanje pet mjeseci. Naravno, uz obnovu razorenih i srušenih hotela. E, samo je to posao. Ostalo je šibicarenje i mrcvarenje koje traje koliko i crta u pijesku. Do prvog talasa.
Oni koji ne vjeruju u to, neka se informišu koliko je naplaćeno boravišne takse, ili to vide na svom primjeru onda kada zaključe koliko im je novaca ostalo kada su platili sve dažbine i kredite.
