Kad se država smatra evropskim gradom, a gradska opština upoređuje sa fudbalskim klubom za koji se pritom misli da je opština, onda treba da ste sigurni da ste se susreli sa antologiskim lapsusom, nezainteresovanošću za društvenu zbilju ili pak željom za potcjenjivanjem inteligencije svih građana. Ipak, nije ovdje riječ samo o običnoj greški, već o jednom permanentnom odnosu određene političke grupacije prema biračima. Tako je, na primjer, PSŽ ni kriv ni dužan u Crnoj Gori nenadano dobio besplatnu reklamu. Možda poneki stanovnik do sada nije imao priliku da čuje za ovo ime, ali ga je ono odnedavno sigurno zaintrigiralo. Interpretacija i poređenja koja su stigla sa adrese jednog nesmotrenog političara, koji je, uzgred, na čelu obrazovnog sistema države koja je „lider u evropskim integracijama“, postali su hit na društevnim mrežama, naročito među mlađom populacijom. Kako na to gleda šira javnost, a naročito građani Podgorice, pokazaće izbori. Lično smatram da ovakvi fenomeni imaju jednu dublju filozofsku dimeziju koja zapravo mnogo govori o našoj društvenoj zbilji. Naime, ovakve pojave su moguće u zemlji gdje politička iluzija vremenom postane jedina politička realnost. Zašto? Svako ima pravo na grešku ili lapsus i ona je logična posljedica svakog angažmana, naročito javnog, ali ovakvo elaboriranje aktuelnih političkih dilema, uz maksimalnu dozu ozbiljnosti, upućuje samo na jedno pitanje – pa je li ovo zaista realno ljudi?!
U zemlji gdje su vrijednosti dominatno kreirali ratni profiteri, ništa nije nemoguće. Ipak, ovakve izjave su puka suprotnot njihove stvarne političke percepcije koja završava u cinizmu. Naime, divim se iskrenosti onoga koji je status gradskih opština Tuzi i Zete uporedio sa PSŽ-om. Učinio je to nehotice naravno, ali je iznio istinu, rekavši između redova, da su sva ta silna obećanja, ravna mogućnošću da Ibrahimović ili Kavani za vrijeme svoje fudbalske karijere zaigraju za Dečić ili Zetu. Brkanje države i glavnog grada još je jedan prilog priči o političkoj besmislici na kojoj parazitira ova vlasti, a sve na račun građana Crne Gore. No, tu nije kraj. Stavljati u isti rang važnosti za lokalne izbora, komunalno uređenje grada, plan njegovog razvoja, gradski prevoz, NATO integracije, odnose sa Rusijom kao i budućnost države u cjelini, potvrđuje političku nezrelost i dodatno afirmiše konfuziju među građanima koji su odavno siti izbora. Nije to plod nikakve specijalne taktike, marketinškog inžinjeringa, već težnja vladajuće stranke da društvo zadrži na teren političkog primitivizma, ne želeći da se građani prema određenom problemu ponesu odgovorno i kritički, već da njihovu participaciju na izborima određuju emocije i sugestivnost lidera iza kojeg se svi zapravo kriju. Zato je najmanje bitno ko je nosilac njihove liste. Tačno je da je današnja Crna Gora i dalje duboko podijeljena, ali je isto tako istina da će ona uvijek ostati takva ukoliko se zvanična politička volja ne promjeni. Kako je moguće očekivati drugačije rezultate od iste vlasti, istih ljudi, iste političke pameti? Pa zar stvar nije prilično jednostvna? Dokle idu te priče da se u Podgorici brani država?! Još malo će neko reći da se u Kijevu ili Odesi brane tekovine crnogorskog referenduma, ili preciznije u Atletiko Madridu!? I u to neko treba da povjeruje!
Ljudi, vrijeme je da se zaista probudimo i postavimo sebi ono pitanje sa početka: je li ovo relano? Smjena vlasti u Podgorici može biti samo blagotvorna za naše društvo u cjelini i ona nije niti treba da bude bilo kakva prijetnja za bilo koga. Neka glavni grad bude uvertira velikih kapitalnih promjena na političkoj sceni Crne Gore, koje svakako jednom moraju doći. Promjene treba da ojačaju naš demokratski kapacitet, a to će posredno značiti i jačanje državnosti u cjelini. Vlast i treba da se plaši građana, ali država ne treba da stremi od istih, jer partija nije država – u suprotnom država i ne postoji! Odmah mora prestati politika permanentnog kreiranja atmosfere podjela i predratnog stanja. Neće Crna Gora propasti ako nekoliko sadašnjih funkcionera u Podgorici, Bijelom Polju, Plavu, Pljevljima ili Baru ostane bez svojih privilegija. Iracionalni strahovi predstavljaju veliku kočnicu našeg ukupnog razvoja i stoga ih moramo pobijediti. A to ćemo učiniti najlakše ukoliko zaista, makar i na tren, racionalno promislimo situaciju. Ukoliko ne dozvolimo da gradovima vlada bahatost, oholost i neznanje. Moramo biti svjesni da ovo nijesu posljednji izbori i da ćemo opet dobiti šansu da nagradimo ili kaznimo buduću lokalnu vlast. Ako želimo evropske gradove u evropskoj državi, onda se tako moramo i ponašati. Zato je tako važno sagledati detaljnije političku ponudu. Iz nje ćemo jasno uvidjeti razliku između onih koji svojim manirima, stepenom obrazovanja, ali i socijalnom inteligencijom, mogu učiniti da naši gradovi krenu drugačijim putem. Da izađu iz nagomilanih dugova, dugoročno odrede svoj razvoj i zadrže svoju omladinu. Zaista nam je potrebna nova politička elita, koja će ponovo, iznova i stalno učiti ljude da gaje ljubav prema zajednici, da razvijaju brigu za ljude, tradiciju, kulturu. Vjerujem da ćemo u budućnosti imati više nasmijanih, evropskih lica na našim ulicama, a manje balkanskih političara koji svojim ponašanjem ili retorikom izazivaju suze i smijeh. I na kraju ću ponoviti stih sa kovencije PCG u Podgorici održane 2012. godine, a koja je ujedno i poruka svim ostalim gradovima u kome se održavaju izbori: „Podgorice, iskoristi ovu mogućnost, ti si makar uvijek navijala za Budućnost!“ (Vijesti)
