Vanredni parlamentarni izbori su neminovnost, ali i najpoštenije rješenje za izlazak iz političke krize u kojoj se Crna Goa trenutno nalazi – ocijenio je, u intervjuu Pobjedi, Fatmir Đeka, poslanik Albanske kolicije „Jednoglasno“.
On je istakao i da postoji više modela za premošćavanje ove situacije bar do početka iduće godine. Đeka navodi i da je bojkot parlamenta legitimno političko sredstvo, ali i da mu predstavnici Albanske koalicije ipak neće pribjegavati, jer taj vid borbe ne podržavaju Evropska unija i drugi zapadni partneri Crne Gore.
Naglašava i da drugog puta osim dijaloga, na koji trenutno pozivaju gotovo sve parlamentarne partije, nema.
“Tačnije, sve drugo je bespuće. Naša neposredna prošlost nam govori o nužnosti vođenja dijaloga i pregovora kako bi se došlo do kompromisa i dogovora. Samo onima koji su na to spremni pripada budućnost”, zaključio je Đeka.
Prošlo je više od pola godine od izbora novog saziva izvršne vlasti. Kako ocjenjujete rad aktuelne Vlade?
Ova je Vlada nastala kao rezultat složenih vanjskih i unutrašnjih okolnosti, u jednom kompleksnom političkom, ekonomskom i epidemiološkom trenutku.
Naš je stav nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta 2020. godine bio da je ona svakako prelaznog karaktera i da nama tu nije mjesto. Potvrdilo se da je tako, odnosno da sa njom nijesu zadovoljni ni oni koji su je glasali, dok joj ni najveći broj onih koji je i sada podržavaju ne daju prelaznu ocjenu.
Za nas je, u ovom trenutku, najvažnije da je nastavljen prozapadni kurs Crne Gore i da se, nakon niza srljanja i nagovještaja loših rješenja, stanje u državi lagano stabilizuje. A vlade dolaze i odlaze.
Jesu li vanredni izbori neminovni, kao izlaz iz političke krize?
Vanredni izbori su uvijek najpoštenije rješenje da se ovakva situacija prevlada na demokratski način, iako, kako mi procjenjujemo, niko nije baš mnogo zainteresovan da ih uskoro bude. Postoji dosta modela i rješenja kako da se napravi neki bajpas do, na primjer, početka naredne godine, jer izbori su, ipak, neminovnost.
Skupština je zbog nedostatka kvoruma, usljed bojkota dva najveća politička subjekta, onemogućena da radi. Kako će se to odraziti na dalje funkcionisanje parlamenta, ali i države uopšte?
To je njihov izbor, legitimno sredstvo političke borbe, koji mi razumijemo, ali mu se nećemo pridružiti. Tim prije što tako nešto ne podržavaju ni Evropska unija, ni drugi naši zapadni partneri.
Smatrate li da je bojkot institucija u ovom trenutku dobar politički potez?
Naravno da to nije i da ne može biti dobro, ukoliko se zna da se država nalazi u složenoj situaciji kada svaki dio sistema mora biti u funkciji da bi se ostvarili ciljevi kojima, valjda, svi težimo, a to su uspostavljanje vladavine prava, poboljšanje životnog standarda i ubrzavanje puta prema EU.
Svi pozivaju na dijalog zbog pitanja za koja je potrebna dvotrećinska većina. Smatrate li da je dijalog u ovakvim okolnostima uopšte moguć?
Drugog puta nema, tačnije sve drugo je bespuće. Naša neposredna prošlost nam govori o nužnosti vođenja dijaloga i pregovora kako bi se došlo do kompromisa i dogovora. Samo onima koji su na to spremni pripada budućnost.
Kako ocjenjujete položaj albanskog naroda danas u Crnoj Gori i odnos aktuelne Vlade prema manjinama uopšte?
Albanci u Crnoj Gori su vazda bili stabilizirajući faktor, jasno opredijeljeni za nezavisnu i demokratsku državu Crnu Goru, članicu NATO-a i EU, te najbolje odnose sa susjedima. Ovo je naša država koju smo slobodnom voljom na referendumu izglasali, koju gradimo i koja treba biti ugodan dom za sve njene građane.
Mislim da ova vlada, ali i svaka druga, mora mnogo više pažnje posvećivati područjima gdje žive Albanci, jer su ona, nepravedno, najzaostalija. A grijeh je to ukoliko znamo prirodne i ljudske potencijale od Ulcinja preko anamalskog područja, Krajine i Malesije, pa sve do Plava i Rožaja. Zato nas je posebno obradovala jednoglasno usvojena odluka u Skupštini Crne Gore o vraćanju maslinade u Valdanosu stvarnim vlasnicima.
Takođe, pripadnici našeg naroda moraju mnogo više biti zastupljeni u državnim organima i institucijama, jer je to ustavna obaveza, ali i potreba. Dosta treba još raditi na polju decentralizacije, obrazovanja, informisanja, kulture…
