Svjetski dan slobode medija, 3.maj, i ove godine nije u znaku ove sintagme, jer su mediji i novinari sve manje slobodni i nezavisni da profesionalno rade posao i služe interesu javnosti.
Dok su s jedne strane i jedni i drugi pod ekonomskom presijom i krizom, s druge strane prinuđeni su da zbog toga budu pristrasni na ovaj ili onaj način, kako bi koliko-toliko obavljali posao koji je od javnog značaja.
Situaciju možda najbolje prikazuje nedavno istraživanje Savjeta Evrope u 47 zemalja članica, u kojem se navodi da je strah među pripadnicima novinarske profesije sve češći, što na kraju može da rezultira autocenzurom. Petina ispitanika navela je da osjeća pritisak da izvještava na način koji je prihvatljiv poslodavcu, a mnogi izbjegavaju kontroverzne teme i ne objavljuju informacije do kojih dolaze u radu. A poslodavac može biti privatni ili država.
Takođe, novinari se boje psihičkog nasilja, nasilja na internetu, prijetnji pojedinaca i interesnih grupa. Sve češće u našem poslu novinari su meta mobinga, urednici nemaju slobodu obavljanja posla takođe zbog zavisnosti od poslodavca.
Zataškani napadi i ubistvo novinara, nemar Ministartsva kuture da precizira i uskladi medijske zakone, te namjera Ministarstva pravde da pojača autocenzuru medija, mač je koji nam svakodnevno visi nad glavom.
Ako se tome doda da nam zarade zavise od procjene poslodavaca umjesto da su po zakonu i kolektivnim ugovorima, jasno je zašto sve više novinara napušta profesiju i odlazi u pr službe.
Cilj obilježavanja Dana slobode medija, koji okuplja medijske profesionalce jeste rasprava o mogućnostima za rješavanje brojnih izazova, odnosno podizanje svijesti o važnosti medijskih sloboda i njenih temeljnih načela.
I nedavno istraživanje Reportera bez granica ukazuje na problem, koji na žalost prevazilazi naše granice. Sloboda medija u svijetu u prošloj godini pala je na najnižu tačku u posljednjih 13 godina.
Makar bi to trebalo da nam bude alarm za buđenje iz učmalosti i očekivanje da će se neko drugi boriti za nas. Slobode je sve manje, ekonomski pritisci svakim danom jači, kao degradiranje profesije političkim instrumentalizacijom ili pretvaranjem novinara u pr službenika u medijima.
Međutim, kolege i dalje radije na sve gledaju sa strane, upravo zbog većine prethodno rečenog.
Da bi država pokazala da cijeni slobodu medija, treba da nam dozvoli da radimo posao, da mijenja zakone u tom pravcu umjesto da ih ostavlja nedorečene kako bi se njima manipulisalo po potrebi. Isto je i sa problemima netransparetne državne pomoći medijima, kao i pokušaja da se pod velom transparentnosti i “jednakih uslova” mediji stave pod kontrolu aktuelne Vlade.
Takođe, tužioci i službenici policije treba konačno da se pozovu na odgovornost zbog neistraženih napada i zataškavanja, koji nas stalno podsjećaju da i mi možemo biti na tom spisku.
Za Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG)
Generalna sekretarka, novinarka Mila Radulović
