Protekle sedmice odjeknuli su pucnji u dijelu grada zvanom Đerane. Na sreću, bez smrtnog ishoda.
I nije to samo izolovan incident: svjedoci smo, nažalost, da su novinski stupci crne hronike puni izvještaja o nasilju među najbližim srodnicima.
Po definiciji, nasilje u porodici predstavlja ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava tjelesni integritet, duševno zdravlje i spokojstvo drugogog člana porodice. Nasilje u porodici je fenomen koji je prisutan u svim zemljama svijeta i u svim kulturama. Ljudi svih rasa, društvenih i kulturnih nivoa i polova, vjerskih, političkih i seksualnih opredjeljenja, mogu biti počinitelji nasilja u porodici. Ovo je zabrinjavajuća pojava kojoj treba posvetiti maksimalnu pažnju cjelokupne društvene zajednice.
Statistika kaže da u 78% slučajeva nasilje vrše muževi, bivši muževi i vanbračni partneri. Na drugom mjestu su sinovi (9%) , na trećem očevi (4,2%). Kćerka u ulozi nasilnice javlja se u 2 %, a majka i svekrva u 1,6% slučajeva. Zabilježeno je da žena počini zločin tek kad više ne može da trpi nasilje nad njom i njenom djecom.
Tradicionalna porodica sa hijerarhijskim, dostojanstvenim sistemom vrijednosti, kao osnovna ćelija društva, izgubila se tokom tranzicije. Nezapošljenost,strah od siromaštva, strah od bolesti, strah da se realno sagleda sadašnjost i baci pogled u budućnost su glavni okidači da se digne ruka na najbliže. Pojedinac se osjeća beskorisno i bespomoćno, spas traži najčešće u alkoholu, drogi, nikotinu, i svu svoju srdžbu i bijes prema društvu reflektuje na svoju porodicu.
Podsjetiću na to da član 3 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija glasi: “SVAKO IMA PRAVO NA ŽIVOT, SLOBODU I BEZBJEDNOST LIČNOSTI”.
Na nama je da to mrtvo slovo na papiru oživimo u praksi, našim djelima. Nasilnike niko ne voli, ponajmanje Gospod Bog.
Dr Ljiljana Đurašković
