Prim.dr Ibrahim Divanović (1931) sigurno je bio jedan od najistaknutijih ljekara barskog i ulcinjskoj kraja u periodu od 1960 pa sve do 90-tih godina XX vijeka. Potiče iz porodice intelektualaca. Otac, profesor Januz Divanović je bio dugogodišnji direktor osmogodišnje škole u Vladimiru, čovjek koji ima velike zasluge za obrazovanje i emancipaciju ovoga kraja. Brat, Safet, je jedan od prvih školovanih turističkih radnika Ulcinja i Crne Gore.
Skoro cijeli radni vijek je bio nosilac internističke službe u Opštoj bolnici u Baru. Redovno je svakog četvrtka dolazio na internističke preglede u zdravstvenoj stanici u Ulcinju. Njegovi bolesnici su bili iz čitave ulcinjske i barske opštine. Takođe, dio populacije iz Tuzi je gravitirao ka internom odjeljenju u Baru. Kao mlad ljekar dio obaveznog staža proveo sam na internom odjeljenju, a takođe smo se sretali tokom noćnih dežurstava kada je dolazio po našem pozivu. Nije bio mnogo komunikativan. Sve je radio brzo, temeljito, donosio je odluke. Ja sam crpio znanje prateći njegov rad.
Kada sam počeo specijalizaciju iz pneumoftiziologije bio je sastanak kod tadašnjeg direktora Medicinskog centra Dr Ljuba Živkovića. Jedna tema je bila da nema ljekara u Vladimiru, a pošto sam ja trenutno radio u toj ambulanti rekao sam da bih mogao ostati da radim tamo još dva mjeseca, jer mi internističke grane “leže”.. (Dr Divanović je to drugačije shvatio). Kada sam poslije dva mjeseca došao na interno odjeljenje dr Divanović me dočekao rječima: ”Ti si izjavio da ti interna ne treba….”. Pokušao sam se opravdati. Malo je slušao. Radio sam predano svo vrijeme. Redovno obilazio bolesnike, sve poslove mlađeg ljekara. Kada sam odlazio sa internog odjeljenja izjavio je sasvim kratko:” stvarno si bio dobar”. Jedanput na interno odjeljenje su doveli moga brata od tetke Džemala Bašića. On je cijelog života bio bolešljiv. Stanje mu se komplikovalo sa jednom pneumonijom. Zamolio sam dr Divanovića da se malo zauzme za njega. Promjeniio je terapiju, zatražio je dodatne pretrage. Džemal je ubrzo bio bolji.
Nakon mog prvog izbora za direktora Doma zdravlja Ulcinj 1978. godine bili smo na jednom stručnom sastanku u hotelu “Nikšić” u Sutomoru. Dr Divanović mi je tom prilikom rekao:”Dobro znam kakve probleme možeš imati na sadašnjem poslu, malo stegni, malo popusti”.
Poslije ponovnog izbora za direktora krajem 2003. godine , kao znak poštovanja, pozvao sam dr Divanovića, dr Đurića i dr Muharemovića. Priredio sam im jedan ručak u restoranu “Gallo Nero”. Dr Divanović je tada izjavio: ”Bio sam iskreno iznenađen kada sam dobio poziv”.
Njegova supruga Vera Divanović je bila pravnica u Direkciji. Bila je mirna, stručna. Umrla je u Zagrebu. Dr Divanović ima dva sina, jedan je poznati ljekar u Johanesburgu, drugi radi u jednom poznatom Institutu u Parizu. Penzionisan je 1992 godine.
Prim.dr Divanović je ostavio pečat u radu zdravstvene službe Ulcinja i Bara u navedenom periodu. Prije nekoliko dana dr Valentina Kalinić, internista, endokrinolog mi je rekla: ”Mi ovdje u Baru govorimo kada je riječ o Internoj službi, vrijeme Divanovića i vrijeme poslije njega.
