Sjećam se kao dijete onih prvih koraka u Osnovnom sudu i onih narandžastih stolica raspoređenih po sudnici, koje nisam nigdje drugo mogla da vidim. Sjećam se prostranog hodnika i onog osjećaja da se nalazim negdje gdje se dešavaju velike i ozbiljne stvari. Kao dijete pravnice koja je cijeli svoj radni vijek provela u toj zgradi sa tim narandžastim stolicama, još od malih nogu sam imala sreću da osjetim taj osjećaj “velikih i ozbiljnih stvari”. Imala sam sreću da me još kao dijete nauči značaju te institucije, ozbiljnosti tih ljudi i plemenitosti toga poziva . Još od prvih zrelijih razmišljanja znala sam da su moji prvi koraci u toj zgradi bili presudni za moju dalju životnu priču, da je ljubav moje majke prema svom životnom pozivu već odavno prešla i na mene.
Naravno, kao i svaka druga mlada osoba fakultet sam upisala sa idealima većim od planina i širim od mora i okeana. Po tim mojim idealima, svijet nije mogao bez dva poziva, ljekara i pravnika. Ljekari su mogli da vrate čovjeka u život, ali pravnik je mogao da ga održi živim i slobodnim. Ljekari su mogli da liječe, ali su pravnici uvijek mogli da izliječe svaku nepravdu. Iustitia, koja je ponosno stajala u hodniku mog Fakulteta trebala je biti naš uzor, naš pokazatelj puta kojim pravcem moramo ići, a povez na njenim očima, paradoksalno to zvuči, je trebao biti naša svijetlost.
A onda su ideali počeli da se ruše, Iustitia nije više bila toliko jaka da nam ih održi u zivotu. Konačno smo počeli da shvatamo šta društvo podrazumijeva pod korumpiranim sudijama, nečasnim advokatima, pohlepnim službenicima, političkim pritiscima. Svakim danom su nada i želja za toliko plemenitim i časnim poslom počeli da blijede. Uzora više nema, jer niko ih i ne spominje. Novine, prilozi, govori političara su puni tih korumpiranih, nečasnih i pohlepnih. U nama , kao generaciji koja dolazi, više nema želje i borbenosti , jer je svaki uzor, svaki idol nestao u našim očima. Pitam se gdje su ti naši uzori? Gdje su ti ljudi koji treba da nam budu inspiracija, da nam budu pokazatelji puta u ovom lavirintu punom nepravde? Gdje su ljudi koji bi trebali da nam budu naši mentori, naši učitelji? Postoje li oni još uvijek? Ako postoje, zašto ih onda niko ne spominje? Nažalost, istina je da danas ti isti korumpirani, nečasni i pohlepni negdje postoje. Istina je takođe da smo zbog takvih, mi mlada generacija, mi kao nosioci prava i budući djelioci pravde, ostali u strahu, u grču, razočarani, jer ovo nije bio naš san. Naš san je bio da budemo časni i pošteni, plemeniti i vođeni tim povezom u očima Iustitie, čvrsti, jaki i ponekada surovi, baš kao i pravda koju treba da djelimo.
Sada je važno da nam društvo da podstrek i krila, da nam umjesto prozvanih za loša i nečasna dijela ukaže na druge primjere i predstavi one jake, čvrste i poštene. Da nam vrati ideale, da nam vrati uzore, da nam vrati prave učitelje. Sada je vrijeme da nam društvo da želju za borbom, a ne strah od borbe. Sada je vrijeme kada društvo mora nama mladima, budućim djeliocima pravde , da da krila, volju i nadu da časne sudije postoje, da ima poštenih advokata i da borba nije prestala, već da tek sada počinje.
Obraćam se svima vama čija dijela i riječi imaju uticaja, čiji glas se čuje mnogo više od našeg, da kada pričate i spominjete one “loše” pravnike, da ne zaboravite i one dobre, časne i poštene, koji još uvijek slijepo slijede pravdu i pravednost. Molim Vas, ne uništavajte nam ideale i snove, već nam budite vjetar u leđa, budite vi oni koji će nam biti podsjetnik da pravda uvijek čeka na nas i naše reagovanje, budite vi oni koji će nas podsjetiti da loši ljudi postoje, ali da dobri uvijek pobjeđuju!
