Politika nikada do kraja nije i vjerovatno neće biti istažena i apsolvirana. Valjda u tome i leži njena draž i ono što je čini zanimljivom. Dubina samog promišljanja javnih poslova zajednice, sama po sebi izaziva intrigantni osjećaj beskraja. Ali i u takvom prostranstvu, valjda, mora postajati neka mjera. Karakteristika predpolitičkih društava, naročito onih koji nemaju dugu demokratsku tradiciju, jeste da su u stalnom traženju svog identiteta.
Njihovo društveno sazrijevanje je učestalo. Međutim, ponekad, gledajući okolnosti i ukupni globalni razvoj ipak, sve nije lako ni teoretski objasniti. Tako savremena Crna Gora sa svojom političkom scenom takođe biva utopljena u to sivilo. Sva sreća te stalno ponavlajmo da smo „mlada demokratija“ i da je sve proces, period kojeg treba pro(e)živjeti da bi sazreli. Ali, do kada treba čekati i kako mi sistemski utičemo na proces?
Nije ovo jedina zemlja u kojoj tranzicija traje predugo, u kojoj ne postiji smenjivost vlasti, ali jeste jedina takva u ovom djelu svijeta. Nije ovo jedina zemlja u kojoj sve stvari ne funkcionišu besprijekorno, ali je čudno kako jedan mali sistem toliko godina ostaje netaknut, žilav, prkoseći vremenu i zdravoj logici. Ova zemlja i njena vladajuća klasa pored brojnih drugih dijagnoza, zasigurno pati od „izliva vlasti u mozak“. Poslije državnog prevrata (udara) kojim su došli na vlast, njihov osjećaj nedodirljivosti se stalno samo uvećavao. Oskarovci iz filma „Život jednog kameleona“, bez obzira što znaju da im je kraj blizu, i dalje tjeraju po svom, ne mareći previše šta će biti sjutra. Sumnjivima dijele funkcije, druže se sa opasnim momcima, ne umanjuju svoj luksuz i, naravno, vrše permanentnu simbiozu partije sa javnim institucijama. Nisu pošteđena ni djeca, ni vrtići, ni sudovi.., svi moraju biti u službi. To je jedino što je ostalo komunističko u njima. Osjećaj opšteg vladanja sada je počeo i da prelazi granice formalnog carstva, pa su sve aktulenije inicijative i osude raznih dešavanja u svijetu, što i nije loše, samo kad ne bi zanemarili pritom činjenicu da kvazi-diktatorski elementi vladanja postoje u sistemu koji su oni sami izgradili.
Izliv vlasti u mozak se dokazuje kroz odsustvo realnog iz političkog života, a njegovo manifestovanje se ogleda najviše u bahatosti i neodgovornosti. Makar smo mi šampioni u tome. Zemlja doživljava ekonomsko-socijalno srozavanje, a da pritom, (naravno?!), niko nije odgovoran. Ima i drugih simptoma. Sudstvo i tužilaštvo su samo neke od važnih institucija koju treba pomenuti kao poseban dokaz ove dijagnoze. Nema potreba za dodatnim pretragama i analizama. Godinama brojni predmeti čame u fijokama. Koliko je samo krivičnih prijava podnešeno? Snimak, Telekom, Listing, Zavala, Avala, Solana, KAP, deportacije, ratni zločini, napadi i ubistva novinara… Ništa! Ni makac! Nemaju dokaza, a sve je tako očigledno. Ali zato kad treba proganjati političke protivnike, borce za slobodu javne riječi, javnog interesa, aktiviste civilnog sektora, tu su već ažurni. Kad treba dati odgovor oko neke pogodne kandidature, odrediti datum nelegitmnih izbora, onda su svi na visini zadatka. Kada treba reketirati obične građane i legitimnom pljačkom puniti rupe u budžetu, onda nema kompromisa. A najgore od svega je to što svi oni koji sa njima postaju nazovi partneri postaju slični njima, što dokazuje da je bolest prelazna, naročito kod onih sa slabom kičmom, društvenom amnezijom i izraženim ličnim interesom. Naprosto, opija ovakva vlast, a to dovodi do kontaminacije moždane mase. Pa zato se bez problema kao normalna stvar, javljaju pojave kupuvine glasova, odbornika, izmišljanja radnih mjesta, itd.
Politika, pored toga što ima za cilj da iznalazi najbolja riješanja koja će poboljšavati i olakšavati život građana, mora imati svoju izraženu emancipatorsku funkciju. Stoga narod mora biti podvrgnut permanentnoj političkoj socijalizaciji. Upravo je ovo najveća manjkavost našeg sistema koji boluje od izliva vlasti u mozak. Aktuelna socijalizacija je antivrijednosna! Istina, sve će ovo jednog dana proći, ali se postavlja pitanje: šta očekivati od budućih generacija i čemu ih je ovaj sistem podučavao? Da budu vojnici partija, da budu poltroni ili da budu bliski sa kriminalcima kako bi uspjeli? Ako to ne izaberu, ostaje im savjest čista, ali je li to zaista dovoljno?
Ako ovako nastavimo imaćemo velikih problema. Ovdje ne mislim na ekonomske koji se javljaju kao posljedica, koliko na vrednosne koji uslovljavaju sve ostale. Stoga se svi moramo zapitati kakvo je to društvo koje želimo da gradimo? Naš put u EU mora biti praćen drugačijim vrijednosnim konceptom. To podrazumijeva da politička elita prestane da bude gospodar, već da se transformiše u slugu svoga naroda. Moramo krenuti drugačije, dužim ali ispravnijim putem, hrabro i odlučno, svjesni da samo tako možemo izgraditi sistem u čijem fokusu će biti ljudsko dostojanstvo. Izbijanje vlasti iz mozga mora se desiti pomoću aspiratora društvenih promjena i kroz duboki udah čestica slobode. Monteskje je zapisao da je „iskustvo oduvijek pokazivalo da svaki čovjek koji ima vlast u rukama ima i predispozicije da je zloupotrijebi. On će ići toliko daleko, sve dok ne naiđe na ograničenja“. Kod nas je zaista iskazan sav taj talenat pojedinaca, ali, prije ili kasnije, svemu dođe kraj.
