PREDSJEDNICI REPUBLIKE HRVATSKE
Gospodji Kolindi Grabar-Kitarović,
Z a g r e b
HRVATSKA
Poštovana gospođo Predsjednice, Kolinda Grabar-Kitarović!
Povodom Vašeg izbora i inaguracije za PREDSJEDNICU HRVATSKE, u ime članstva i rukovodstva prve političke partije Albanaca – autohtonog naroda, na svojim vjekovnim prostorima, danas u Crnoj Gori, Lidhja Demokratke në Mal të Zi / Demokratski savez u Crnoj Gori, a i u moje lično ime, primite najiskrenije i najtoplije čestitke.
Ubijedjen sam da će Hrvatska biti primjer, kao i do sada u poštivanju, prvo sebe, svoje kulture, domovine i tradicije, kao i ljudskih i nacionalnaih prava, u razvoju gospodarstva i demokratije, u razvoj i unaprijedjenje odnosa sa susjedima, u regiji, Europi i šire.
Poštovana gospodjo predsjednice Grabar–Kitarović, Albanci su u najtežim situacijama iz nedavno prošlih vremena, kada su bili prognani i izbačeni iz svih tada „zvaničnih“ institucija i struktura, iz preduzeća, škola, fakulteta, iz svojih kuća i ognjišta, kada su im okupirali i zatvorili sve medije na albanskom jeziku, od strane Miloševićevog režima, i njegovog tada jasnog cilja za formiranje Srboslavije… (Organiziranjem tzv. «antibirokratsku revoluciju» u kojoj su masovnim mitinzima srušena nepouzdana partijska vodstva najprije autonomne pokrajine Vojvodine (listopada 1988) i republike Crne Gore (siječnja 1989), te na kraju pokrajine Kosova (veljača 1989), kojoj promjenom ustavnih odredbi ukinuta je autonomija, a albansko pučanstvo podvrgnuto žestokim vojno-policijskim represalijama i nadzoru) u Zagrebu su našli prostor i podršku da od tuda se čuje riječ albanskih političkih vodja Kosova, historijskog predsjednika Ibrahima Rugove, koji je permanentno pozivao narod na mirno suprostavljanje beogradskim planovima „čistke“ teritorija i institucija od Albanaca, poziv nevladinih humanitarnih organizacija, domaćih i internacionalnih, da se spriječi Miloševićeva okupaciona soldateska, i pokazati na djelu da to neće imati prolaza, da ubijanja, tortura i genocid nad slobodarskim narodima ne može i ne smije se tolerirati. Svake večeri iz Zagreba slušali smo najnovije vijesti na albanskom jeziku. Tu je jedno vrijeme izdavan i štampan i tjednik DIELLI (SUNCE).
Kada je srpska vlast, potpomognuta sada i od strane nove crnogorske vlasti, koja je ustoličena pomoću ulice, krenula iz Beograda na vojno-okupacione pohode nad susjedima, sudbina protjerivanja stigla i Albance u Crnoj Gori, prvo intelektualce, a nakon njih i druge.
Ja osobno, a i dosta drugih intelektualaca doživjeli smo toga zlo, kada sa nekoliko mojih kolega profesora bili smo izbačeni s posla, na ulicu. Nisu nam dali da budemo ni čistači na ulcinjskim plažama, jer smo bili „žigosani“ od strane komunističkog, udbaškog, policijskog i sudskog režima, šovinističkog u usponu do usijanja, kao „albanski nacionalisti i iredentisti“, samo što smo učili djecu na maternjem albanskom jeziku, što smo se energično protivili izbrisanje naše albanske historije i kulture iz udžbenika, usprotivili zabrani upotrebe nacionalnih simbola. Bili smo prognani i uhapšeni samo zbog držanja knjiga na albanskom jeziku, u ličnim i kućnim bibliotekama, jer iz javnih, narodnih i školskih biblioteka, već po naredjenju DB-a, i političko-udbaških komesara, zatvorili su sve, povukli su ih, a dosta toga su ih i uništili, bacajući u kontejnere, kao u srednjem vijeku itd. Kome su našli u posjedu, čekala ga je kazna: prekršajna, krivična, zatvor ( za verbalni delikt čl. 133 KZ SFRJ, bio sam i ja osudjuvan na policijskom, udbaškom sudskom procesu (!), u tadašnjem Titogradu, onda za „kontrarevoluciju“ itd.).
U to vrijeme, nakon izdrživanja 2 godine zatvora (u Kotoru i Spužu, kod Podgorice) svake godine zadnjih dana studeni i cijeli prosinac bio sam prinudjen da ih odradim, od svanuća do posle mraka, u tržnicama širom slobodne Hrvatske, najviše i najduže u tržnici „TREŠNJEVKA“ u Zagreb. Ali zadovoljan i sretan, jer me je Hrvatska primila i omogućila da zaradim kruh za svoju porodicu, prodavajući suve smokve, dovezenih iz Barskog i Ulcinjskog pitomog primorja. Tada 1989. godine bio sam prijatno iznenadjen kad su preko stotinu tisuća gradjana hrlili na trgu, na placu ispred Katedrale da slobodno proslave BOŽIĆ. Da, i ja sam bio tu. I moje kolege. Veličanstveno. Bez ijednog izgreda.
Tada na povratku, na kraju prodaje naših smokava, a i oraha, imali smo sreću da ponesemo sa sobom u Ulcinju, pored para, stotinak zarađenih dojč maraka i nekoliko brošura – upustva članovima HDZ-a, kako da se organizuje predizborna kampanja. Brošure bile su nam dragocjene, kada smo na kraju 1990. godine učestvovali i mi, i naša stranka na prvim višepartijskim izborima u Crnoj Gori.
LD në MZ/DS u CG postali smo parlamentarna stranka sa četiri poslanika.
Poštovana gospodjo predsjednice Grabar-Kitarović,
1991. godina. Srbija je krenula na vojno okupacioni rat protiv svojih susjeda! Tada veoma jasno i odlučno, mi kao legitimni politički predstavnici Albanaca u CG, rekli crnogorskim vlastima i komandantima vojske Srbije i Crne Gore, komandantu Jeremiji i komandantu TO CG, generalu Strugaru, da Albanci ni pod ikavim uvjetima i pritiscima nećemo poći u rat na susjede Hrvate. Nakon dva veličanstvena skupa gradjana Ulcinjske i Barske opštine, članova porodica mobilisanih rezervista i članova DS u CG, održanih u Ulcinju, protiv silom sprovodjene mobilizacije donijeti su jasni zaključci, „…da naš narod, naša djeca, sinovi i očevi, koji su nasilno mobilisani, neće pristati da idu u rat, neće ići van granica Crne Gore, i ko god bude pokušao silom da ih odvede, naići će na oštro protivljenje i odbijanje…Neće, ne pristajemo da idemo ni na Konavle ni na Dubrovnik“.
Tako su nasilno mobilisani rezervisti Sutormanskog bataljona (planina kod Bara), koje više od dvije trećine činili Albanci, odbili su da se ukrcaju u autobuse i kamione, koje su ih htjeli prebaciti u zbirni centar u Pavino Polje, kod Nikšića i od tuda vojno napasti Konavlje i Dubrovnik, kao prvi borbeni ešalon, položili oružje, koje su im bili dali bez borbene municije!?).
Nakon nekoliko sastanaka: sa najvišim rukovodstvom CG, Podgoričke vojne oblasti,Teritorijalne Odbrane CG, i najzad sastanka, razgovora i pregovora, koje sam imao, u svojstvu predsjednika Partije i predsjednika SO Ulcinj, u Vojnoj Kasarni u Baru, koji je trajao do kasno posle ponoći, sa odgovnim vojnim starješinama za ovu mobilizaciju, gdje smo jasno rekli naše protivlenje odlaska u rat u dubrovačko ratište, i zahtjevali da odmah demobilišu silom mobilisane rezerviste, pukovnik Djokić je pristao i rekao da će sjutra biti svi pušteni kućama, pošto „vojna vježba je uspješna završena!“
Vidjevši odlučnost mobiliziranih rezervista, nas DS u CG i protivljenje njihovih roditelja i gradjana, Sutormanski bataljon je raspušten, sjutra dan. Mobilisani rezervisti su pošli sav srećni svojim kućama. Da, za nas je uspjeh bio, i to veliki, jer smo sačuvali živote, a i svoj obraz. Uspjeli smo da se ne ponovi Barski masakar iz 1 aprila 1945.godine. To je jedan od nasvijetlih primjera Albanaca u CG i DS u CG, kao legitimnog političkog predstavnika, da se ne obrukamo za vijek vijekova, naspram onoga što se desilo nakon nekog kratkog vremena, kada su vojne formacije Srbije i Crne Gore i nekih formacija TO, javno podržane od vodjstva Crne Gore, marširale na Konavlje prema Dubrovniku, što nikada neće moći da speru tu ljagu, što nikada neće moći da povrate poginule vojnike i nedužne civile, što nikada civilizovani antiratni svijet, pored gradjana Konavala i Dubrovnika, neće moći da zaborave huk topovnjača, razaranja viševjekovnih zidina, kulturno-historijske svjetske baštine drevnog Dubrovnika, poginulih gradjana i branioca svojih kućnih pragova od bezdušnih vandala.
Poštovana gospodjo predsjednice, Grabar – Kitarović,
Moguće da sam opteretio ovu čestitku, i zato se izvinjavam, ali s obzirom da s Hrvatske strane nije bilo prilike, da ne kažem osjećanja da čuje sve ovo, naravno, bez opterećenja, da ćemo se vratiti prošlosti, mislio sam da ipak to ne treba zaboraviti, ne samo zbog istine i historije, koliko zbog potrebe da se to i slično tome ne ponovi.
Od jedne strane – progon s posla i ognjišta, ubijanje i razaranje materijalno kulturnih dobara, a na drugoj strani mogućnost da zaradiš toliko potrebni kruh, ne može se zaboraviti. Zato, puno Vam hvala.
I na samom kraju, Vama, na poslu i u porodici želim dobro zdravlje i puno uspjeha.
S poštovanjem.
MEHMET BARDHI, profesor, Predsjednik LD në MZ / DS u CG
E-mail: mbardhi@hotmail.com
