Lako je bilo predstavljati i prodavati Ulcinj na turističkom tržištu Evrope. To je multikulturalna sredina, dva jezika i tri vjere, gdje žive gostoprimni, obrazovani ljudi. Pričali smo našim partnerima, vodili ih na pijačni dan, kada su mogli da zateknu 13 do 15 različitih nacionalnih nošnji. I to je bio mamac za naše goste. Raznolikost i kontrast plaža, od šljunkovitih, stjenovitih do pješčanih. Od Valdanosa do Limana, preko Staroga grada do Male plaže, do Velike – ulcinjske Kopakabane. Bio nam je interes da se gosti zadrže što duže. I uspjevali smo.
Ne želim da upoređujem vrijeme kada smo mi radili sa sadašnjim i da li smo bili bolji. Čini mi se, ipak, da je bilo više entuzijazma i ljubavi. Bio sam prvi turistički vodič Crne Gore na njemačkom jeziku. Moj početak je bio sa šesnaest godina kada sam vodio poznatu njemačku glumicu g-đu Mariju Šel. Ona je izrazila želju da dođe, upozna i da se lijepo provede i zabavi u Ulcinj. Koliko je bila zadovoljna posjetom Ulcinju najbolje su svjedočili njeni utisci koje je prenosila na kolege i građanje Njemačke. Šas, plaže, kulturna baština, narod – sve je to bio Ulcinj. To je imalo veliki odjek. Tako 1969. dolazi Klaus Kinski, Sidni Poatje, Rosana Skafino, Rok Hadson… Otvara se “Zeta film” u Budvi i Veljko Bulajić i dolazi Metro Golden Majer, snimaju se filmovi poput Vinetua. Svi su oni smješteni u hotelu “Galeb”, a radili su u Starom gradu. To je bio početak razvoja ulcinjskog turizma.
To je imalo veliki uticaj i na stanovništvo koje počinje da razmišlja o turizmu i maltene da mu se posveti. Osnova turizma je da gosti osjete da ih stanovništvo doživljava kao svog, spremno da udovolji njihovim zahtjevima.
Početkom 90-tih su došla teška vremena za turizam. Ali, gost ne pita za teška vremena, jer za svoje pare ide gdje god hoće, radi što hoće, troši kako god hoće. Godina će uvijek trajati godinu, a najgori je prazan krevet. Svaki proizvod možeš da prodaješ sjutra, a krevet ne. Noć brzo prolazi, danju se zabavljaju, kupaju. Zato se treba orijentisati na turizam sa što dužim periodom, a to se može samo ako ljudi hoće i znaju šta rade. Treba pratiti kad gosti imaju slave, kad su odmori, kad djeca imaju raspust.
U posljednje vrijeme svi govore o krizi. Krize u turizmu ne može biti, jer čovjek najviše para troši kad nema, to je aksioma. Ako je bogat, on hoće da vidi. Ako je ostarao, ima ušteđevinu, i opet hoće da vidi…
Sve elementarne nepogode ili bilo kakav stručnjak nije mogao da zamisli da će da se napravi od ulcinjskog turizma ovo što je napravljeno. Riječ privatizacija je ubistvo ulcinjskog naroda. Privatizacija nije napravljena, to je pljačka! Nju su radili tajkuni, kupovali, rušili, gradili. Kao da je bačena atomska bomba, tako su oni to odradili. Da sam čovjek koji je radio privatizaciju, ne bih izašao iz kuče, nego bih se ubio. Ovo kažem u ime svih građana Ulcinja, jer me svi znaju, i kad me sretnu kažu što je dobro bilo. Oni su nas ukopali. Nesreća je što se to desilo, a još gore što se to još dešava.
Turizam Ulcinja danas mora da stigne ono što je izgubio. Mi smo za ovih 25 godina ostali iza, za 60 godina. Drugi treba da uđu u frižider da bismo ih dostigli… Bez obzira na svu ovu tragediju neka puste narod da sam radi. Neka se muče, ali će doći do nečega. Molio bih ih da se ne zadužuju, jer će i pokoljenja ostatI dužna. Treba ih ostaviti da rade i da se dokazuju pred sobom, pred narodom i pred Bogom da ovo što nam je Bog dao ne pokvare.

Crnogorsko primorje je prostor tolerancije koji ljubomorno čuva svoje raznolikosti. I lako ćete ih uočiti bilo gdje da se nalazili: u Kotoru, Ulcinju, Baru, Herceg-Novom, Tivtu ili Budvi. Upravo je to