Osvrt na roman „Moja mačka Jugoslavija“ Pajtima Statovcija u izdanju VBZ-a
Čitalačka publika u regionu je preko VBZ-ovih izdanja upoznala finskog pisca Pajtima Statovcija i njegov roman „Moja mačka Jugoslavija“. Ime koje zvuči poznato u kontekstu značajnih evropskih književnih nagrada samo po sebi izaziva radoznalost. A u ovom slučaju poznato zvuče dva imena: Pajtim i Jugoslavija (moglo bi biti indikativno što Pajtim na albanskom znači pomirenje).
Pajtim Statovci je jedan od najznačajnijih mladih finskih autora. Rođen je na Kosovu 1990. godine. „Moja mačka Jugoslavija“ njegov je prvi roman objavljen 2014, a hrvatski prijevod objavljen je 2019. godine. Za ovaj roman Statovci je nagrađen najvažnijim finskim priznanjem za najbolji debitantski roman ,,Helsingin Sanomat“. Za drugi roman, „Tiranan sydan“ (2016), dodijeljena mu je književna nagrada ,,Toisinkoinen“. Njegov posljednji roman, „Bolla“ (2019), dobio je najprestižniju finsku književnu nagradu ,,Finlandia“ te je tako Statovci postao najmlađi dobitnik te nagrade u istoriji ovog priznanja. Čini se da sve što Statovci napiše privlači veliku pažnju.
OSVJEŽENJE
„Moja mačka Jugoslavija“ pravo je literarno osvježenje. Riječ je o romanu koji pripada talasu migrantske književnosti ispripovijedanom kroz dvije perspektive – prve i druge generacije migranata. Paralelno pratimo dva narativna toka. Prvi koji pripovijeda Emine, mlada Albanka sa Kosova koja odrasta u strogo patrijarhalnoj sredini na kosovskom selu i koju veoma rano udaju za muškarca kojega je srela jedanput u životu, Bajrama. Njihov zajednički život odvija se prema strogim patrijarhalnim i tradicionalnim principima: Emine je u potpunosti podređena Bajramovoj volji, kao što je nekad bila očevoj. Kada počne raspad Jugoslavije, Bajram i Emine utočište pronalaze u Finskoj i taj novi život u stranom okruženju pun je izazova za njih i njihovu đecu. Drugi dio priče pripovijeda Bekim, sin Bajrama i Emine, čiji se nacionalni identitet prelama – premalo finski, a nedovoljno albanski – i koji u jednom trenutku života započinje život sa dva neobična cimera – kućnim ljubimcem kraljevskom boom i mačkom koju upoznaje u gej baru. Zvuči previše za jedan roman od dvjestotinjak strana, ali Statovciju ništa nije izmaklo kontroli i u tome se ogleda njegov izuzetan talenat. On savršeno kombinuje različite postupke i žanrove da bi stvorio originalan roman koji ostavlja snažan utisak.
NASILAN ODNOS
Na početku romana upoznajemo Bekima, otuđenog i usamljenog gej muškarca. Njegova komunikacija sa spoljašnjim svijetom je suzdržana, i on veoma teško uspostavlja odnose s ljudima. Njegovi pokušaji uspostavljanja prisnih odnosa po pravilu se brzo izjalove. Bekim je marginalac, autsajder koji iznova mora da objašnjava porijeklo svoga imena i da pogne glavu kada se govori o islamu i diktaturama. Iz potrebe za bliskim odnosima i ljubavlju koje ne uspijeva da ostvari Bekim se dodatno povlači u sebe. Nasuprot tome, Bekimov unutrašnji svijet veoma je živopisan i fantastičan. Nakon što u gej baru upoznaje mačku kakvu nikad prije nije vidio, a koja pjeva hitove Tine Tarner i Šer (nedvosmislen omaž Bulgakovu), on veoma brzo počinje da živi s njom.
Bekim nema ośećaj pripadnosti bilo čemu. Śećanja na jednu domovinu, daleku i divlju, fragmentirana su i zatrovana. Druga domovina je bliska, ali hladna, i vrlo često predstavlja neprijateljsko i neprijatno mjesto. Ipak, Bekimova priča nije tipična priča o migrantskoj melanholiji, niti je on neko koga mi kao čitaoci sažaljevamo. Ovakav doživljaj Statovci je izbjegao vještom integracijom postupaka magijskog realizma – uvođenjem likova mačke i boe. Homofobna, rasistička, agresivna mačka tu je da izniveliše priču i spriječi da ona preraste u melodramatično jadikovanje migranata. Bekim je u nasilnom odnosu sa sebičnom i manipulativnom mačkom koja je projekcija svih njegovih strahova. Obrasci iz braka Bajrama i Emine preslikavaju se na Bekimove odnose, i to ne samo na odnose s ljudima već na i one sa zmijom i mačkom.
OBLI LIKOVI
Bekimova i Eminina priča napisane su u drugačijem tonu. Emine ni u braku ni u majčinstvu nije našla ispunjenje kojem se nadala. Ona nije žena koja će hrabro da digne svoj glas protiv seksizma i patrijarhalnih obrazaca, ali ih svakako razobličava na jedan sirov način. Često pominje smrad koji ne može da se spere, a koji dopire iz muškog međunožja, te govori o licemjernim uvjerenjima da će žene roditeljstvom nadomjestiti sve druge aspekte života. Emine nije heroina koja uspijeva da zalupi vrata i ode iz nasilne veze ne osvrćući se. Ipak, i ona i Bekim su obli likovi, karakteri kojima nije uskraćen razvoj i koji teže da mijenjaju svoje odnose sve „dok ne stupe u život kakav su htjeli“.
Statovcijeve rečenice su precizne, jasne i autor uvijek uspijeva uprijeti prstom na bolno mjesto. Piše samouvjereno, ali ne i pretenciozno. U svaki segment teksta ugrađeni su detalji kojima nas narator potpuno uvlači u priču, a mi, zahvaljujući tome, rado upijamo ovaj živopisan svijet.
U romanu „Moja mačka Jugoslavija“ odnosi i identiteti su poput razbijenog stakla, izgrađeni na ruševinama. Jedna domovina porušena je u ratu, a nova domovina nije uvijek prijateljsko okruženje. U śećanju likova ne postoji čvrst oslonac već oni svoj identitet grade na isječcima. Ipak, ovaj roman daleko je bogatiji od migrantske priče. Putovanje Bekima i Emine priča je o otkrivanju ljepote u „drugome“ i priča o hrabrosti koja vremenom nadolazi, dok uticaj sputavajućih sila nestaje.
(Autorka je prof. crnogorskog jezika i književnosti. Tekst je objavljen u “Pobjedi”.)
