Priča o jednoj ulcinjskoj svadbi ukrštena s pričom Čingiza Ajtmatova o dječaku po imenu Kunan zbog koga je Džingis-kan izgubio milost neba.
Smatram da i forma pripada suštini. Ali, moram reći nešto o suštini.
Prva priča je čudna, ali istinita. Nekada, u Ulcinju, neki mladić zagledao se u lijepu curu. Poslao prosce. Njeni je dali. Ali. Ta lijepa cura bila je toliko stidljiva da je na vječanje poslala neku drugaricu. Pod crvenim nevjestačkim velom, drugarica je, umjesto isprošene cure, rekla da se hoće udati za mladoženju. Nakon vjenčanja, drugarica koja je glumila nevjestu, tražila je da uđe u toalet. Tamo ju čekala ona isprošena cura. Zamijenile su velove. I mladoženja je kući odveo zaista onu koju je želio. Poživjeli su dugo, izrodili tri kćeri i dva sina…
Drugu priču ispričao je genije. Ajtmatov. On tvrdi, da je, idući prema zapadu, Džingis-kan donio naredbu bez presedana u istoriji. Zabranio narodu da vodi ljubav kako bi mislili samo na ratovanje.
Džingis-kan je ovako rekao: Pokorićemo zapadne zemlje, zaustavićemo konje, sjahati… A do tada, neka moje uši ne čuju vijest o porođaju.
Ovako piše Ajtmatov: Čak i zakon prirode odbacio je Džingis-kan radi ratnih pobjeda…
I svi Monogli pokoriše se ovoj naredbi, svi osim vezilje koja se zvala Dogulang. Viđala se s ljubavnikom, grlila ga i ljubila. Da se tajno sreću, pomagala im je sluškinja Altun. I rodio se sin. Dadoše mu ime Kunan.
Neko je čuo plač tek rođenog sina, čuo i prijavio vlastima. Majka, Dogulang, nije htjela da izda muškarca s kojim je začela. Ali, on se sam prijavio! Bio je to Erdene, zapovjednik čete. On zagrli svoju dragu. Zagrljeni bijahu pred licem smrti. Ni tada ih nije pomilovao Džingis-kan.
Novorođenče, sin Kunan, dat je sluškinji Altun koja je pomagala ljubavnicima. Najuriše je niz stepu, kako bi zvjeri raskomadale i nju i potomka onih koji nisu poštovali vlast. Vlasti su bile sigurne da će umrijeti i mali Kunan, jer ga poslaše sa nerotkinjom iz čijih grudi nikad nije izašla ni kap mlijeka.
Novorođenče je plakalo. Sluškinja Altun, iako nerotkinja, dade mu dojku u usta kako bi ga primirila. Ali, iz dojke jurnu mlaz mlijeka – životna snaga, i piščeva poenta. Jedan oblak, koji je, kao milost nebeska, dugo pratio Džingis-kana, više nije išao za njim na zapad, ne; taj oblak sada je pravio hlad mališanu koji je maločas ostao bez oca i majke.
Piše Ajtmatov kako je Džingis-kan, tada, shvatio da mu je Nebo okrenulo leđa. Dalje, na zapad, nije htio da ide. Poslao je sinove u Evropu, a on se vratio na istok, da umre. Ajtmatov čitaocima ostavlja da zamišljaju, kako je služavka, kasnije, objasnila malom Kunanu da je preživio uprkos tome što ga je država ostavila i bez roditelja, i bez mlijeka.
Taj Kunan znao je isto ono što je znala i cura iz Ulcinja. Oni su znali ovo što ću reći. Svaka procedura, pred svakom državom, samo je forma; suština je da postoje zakoni jači od propisanih.
(Enes Halilović, RTS)
