Mnogo volim Ulcinj.
Velika plaža, posljednje slobodno more. Nigdje se nisam osjećala toliko slobodno. Nigdje se ne osjećam toliko slobodno. Prepoznaće svaku moju riječ Ulcinjani koji su moji prijatelji i na FB.
Ulcinj sam prvi put osjetila ’93. godine. Baš tako, osjetila. Imala sam 17. Grad sa najsjajnijim zvijezdama i najtišim zvezdanim nebom. Velika plaža bila je prazna, beskrajna, kao obećanje koje još niko nije narušio. Tada nismo imali mnogo, ali smo znali šta imamo. Danas imamo sve, osim onoga što gubimo. Bile su to užasne godine. Strah, nemaština, podjele-rane duboke. Bijes, neodobravanje, često nerazumijevanje — ali ploviš. Jer negdje duboko znaš da si na pravom mjestu, uprkos svemu.
Devedesete su bile godine kada se činilo da se svijet raspada, a granice mržnje crtale svakodnevicu. Oko nas je buktio rat, a u meni — borba da sačuvam ono ljudsko. Ulcinj je tada bio više od ljetovališta.
Velika plaža nije samo prostor. Ona je ogledalo odnosa prema slobodi, prirodi, prema prošlosti i budućnosti. U njenom pijesku su tragovi izbjeglica, djece koja su tu prvi put vidjela more, umornih ruku konobara sa iskustvom “boljeg sistema”.
Svaki talas zna više od onih koji danas odlučuju o njenoj sudbini.
U vremenu kada smo uništili obalu da bismo sačuvali profit, Ulcinj je ostao posljednje utočište jednog drugačijeg Mediterana — neukroćenog, iskrenog, neiskvarenog. I sada to hoćemo da izbrišemo?
Urbanizovati Veliku plažu znači izbrisati i ono malo dostojanstva koje je ostalo prostoru koji je nas godinama primao bez pitanja. Obožavam ljude koji su obožavali mene.
Nisu samo u pitanju kvadrati. U pitanju je naša mjera. I granica nakon koje više nećemo imati gdje da se vratimo.
Ulcinj – tiha pobuna protiv mržnje, vječna lekcija o ljepoti različitosti i posljednje utočište slobode koje ne smijemo izgubiti.
Mnogo volim Ulcinj!
(Emina Hodžić-Knežević je novinarka)
