Hotelsko-turističko preduzeće „Ulcinjska rivijera“ je nekada bila lokomotiva koja je vukla razvoj ne samo ulcinjskog nego i crnogorskog turizma.
Ubitačnom kombinacijom neznanja, lošeg rukovođenja, loših namjera i raznoraznih interesa, taj nekadašnji gigant je doveden do pozicije jedinog velikog turističkog preduzeća nad kojim je pokrenut stečaj.
Samo sticaj okolnosti i eksplozija cijena nekretnina, uslijed čega je zadnji hotel prodat po pet puta većoj cijeni nego prvi, je uticao da se stečaj ne završi konačnom likvidacijom.
Iz stečaja se izašlo sa imovinom koja se sastojala od dva preostala hotela i turističkim naseljem na Adi, to jest sa kapacitetima od nekih 1300 ležaja koji su bili u potpunosti devastirani i sa 200 radnika koji nijesu mogli biti raspoređeni u prodate objekte.
Kada je još na kraju stečajnog postupka, od takvog bolesnika, na potpuno nezakonit način, isisano i oko 5,5 miliona eura keša, bilo je jasno da je nova „Ulcinjska rivijera“ ostavljena da tako, bespomoćna čeka privatizaciju ili novi stečaj.
Nekoliko pokušaja za privatizaciju je propalo, jer su zainteresovani investitori, kojih je bilo dosta, ubrzo odustajali.
Osnovni razlog za neuspjeh nekoliko tendera za privatizaciju je još jedna specifičnost „Ulcinjske rivijere“. Ona je jedino turističko preduzeće u Crnoj Gori koja nije vlasnik zemljišta na kojem su izgrađeni njeni objekti!? Svi pokušaji da se taj problem riješi nijesu urodili plodom, jer izgleda da za to ne postoji dovoljna politička volja.
Uvidjevši da od brze privatizacije neće biti ništa, postojeći menadžment je utvrdio poslovnu strategiju sa ciljem da se obezbjedi opstanak firme i kakvo-takvo stabilno poslovanje.
Ta strategija se sastoji od postepenog investiranja u revitalizaciju postojećih kapaciteta i njihovog osposobljavanja za prodaju na inostrana tržišta.
U nedostatku drugih izvora, te investicije se finansiraju, osim umjerenog zaduživanja, uglavnom iz sopstvenih sredstava, na žalost, na teret umanjenih zarada zaposlenih.
Takva poslovna orjentacija je dala svoje konretne rezultate.
Gubitak, koji je u prvoj godini po izlasku iz stečaja iznosio čak 1,2 miliona od 1,7 miliona prihoda se iz godine u godinu smanjuje, da bi prošla godina bila završena na pozitivnoj nuli.
Iz godine u godinu se povećava broj ostvarenih noćenja i iskorišćenost kapaciteta.
Plate, doduše vrlo niske se ipak redovno isplaćuju,što je u Ulcinju prava rijetkost.
Da bi se riješio jedan od osnovnih problema u poslovanju, problem tehnološkog viška, urađen je socijalni program koji je prihvatio i sindikat preduzeća i na osnovu kojeg se 104 radnika prijavilo za dobrovoljni odlazak iz firme, uz pristojne otpremnine.
Za finansiranje makar jednog dijela tog programa, teškog 1 milion eura, u nedostatku drugih izvora, uprava se odlučila na prodaju jednog djela imovine koja je već dugo van funkcije.
Međutim, pojavio se već pomenuti problem vlasništva nad zemljištem na kojem se nalazi magacin bivšeg “Montenegrokomerca”, koji je određen za prodaju.
Upornim zalaganjem pravne službe preduzeća, poslije pribavljene saglasnosti Savjeta za privatizaciju, Uprava za nekretnine je donijela rješenje da je „Ulcinjska rivijera“ vlasnik tog zemljišta.
Ali, sasvim neočekivano blokada dolazi od strane sa koje se najmanje očekivala.
Na rješenje Uprave za nekretnine žalbu ulaže – opština Ulcinj.
Neshvatljivo je da najodgovorniji ljudi u našoj opštini ne razumiju koliko je za ovaj grad značajan opstanak i oporavak „Ulcinjske rivijere“. Koliko je značajno da stotinjak ulcinjskih porodica dobije ne tako male otpremnine. Da se otvori prostor za novo zapošljavanje mladih ljudi, pa makar to bilo sezonski.
Da je sreće, ne bi bilo čudno da opština „Ulcinjskoj rivijeri“ i pokloni 5.000 m² u svrhu oporavka tog, trenutno najvećeg privrednog subjekta u opštini.
Ostaje nada da će oni koji o tome odlučuju ipak shvatiti koliko je nepotrebna i štetna ta odluka i da će na vrijeme povući žalbu.
