“Samo ono sto je mrtvo jeste nase.
Samo je nase ono sto izgubismo”.
Borhes
Knjiga Mustafe Canke “Grad – komentari” zapravo je hrabra i inteligentna forma jezičkog oblikovanja događaja u vremenu. Vrijeme se čuva i spašava kroz sjećanje, tekst, priču ili mit, odnosno kroz “sabiranje” rasutosti događaja. Možda ova knjiga može da zaživi kao druga strana savremenog mita o Ulcinju? Bez okolišanja, recimo da njen sadržaj, između ostalog, budi asocijacije na predolimpijske bogove pod nazivom Titani! Titani iz drevnih vremena su bili nebeski bogovi koji nisu bili podređeni zakonima. Oni su pripadali prelaznom periodu između arhaičnog čovjeka, čovjeka bez kulture i njegovog civilizovanog vremena u kome će se uobličiti i visoko razvijena religija. Hybristes i atashalie – neograničenost, bezobrazluk, neobuzdanost, opakost i objesnost bile su njihove osobine. U arhetipskoj psihologiji, odsustvo pravila, granica, poretka i moralnosti ukazuje da je riječ o titanskoj psihologiji. Orfički mitovi i misterije kazu da su Titani “čovjekovi preci”. Govor o njima, zapravo je “uvod u priču o ljudskom rodu”. (Kereny,C)
Tragom metafore, možemo reci da Mustafa Canka poziva da se pažljivije zagleda njihov savremeni, arhetipski obrazac praznine, neumjerenosti i moći. Međutim, Canka ne pripisuje isključivo ‘njima’ krivicu za individualno ili kolektivno zlo. Krivicu i zlo vidimo u Drugima dok ih oni takođe projektuju na nešto treće. Poslije zatvorenog kruga optuživanja ostajemo sami s vlastitom Sjenkom u ovom gradu. “Totalitarni demoni se izvlače, umjesto da se shvati da sve što se uistinu može postići jeste jedan beskrajno mali korak naprijed u moralnoj prirodi čovjeka”. (K.G. Jung) Da li to znači da je i danas neophodna aretê: vrlina, vrsnoća, čestitost, odnosno, phrónesis, razboritost, uviđavnost ili pamet? Samo slobodan čovjek može posjedovati svojstva “aretê”. Rob ni ne pokušava. Canka svjedoči ovom knjigom da treba živjeti javno, politički u nepravdi, ne povučeno u plethos-u – u gomili, samozaboravu. Međutim, naš tragični junak antike takođe nosi u sebi hibris – krivnju bez krivice, sukob, ali i ogrješenje koje je demonski i mističko predodređeno. Tragični čovjek nosi i ideju pravičnosti, ali i katarze, ocišćenja duše. Čovjek se želi spasiti i savladati titansku vremenitost u koju smo bačeni i rastrzani između pažnje usmjerene na sadašnjost, pamćenja okrenutom prošlosti i očekivane budućnosti. Čovjek želi izgon, eks-statičnost iz svakodnevnog i pukog egzistiranja koje se hrani vlastitim gladima i uživanjima zarobljenim s ove strane vremena.
Nakon napisane knjige Mustafa Canka je rekao da joj nedostaje više svjetlosti. Knjiga počinje s ogledom o ljubavi. Knjiga na kraju upućuje na nju. Prećutno upućuje na uzrastanje – vezivanje. Oni koji ga poznaju znaju da onaj “ko misli o najdubljem, ljubi ono sto je najvažnije” (Helderlin). Oni koji shvataju svoju tragičnost, znaju da je svjetlost na licu voljenih, bližnjih, odnosno Drugog pored nas koji nas traži da ga pogledamo i volimo ‘prije njegovog poziva’ (Levinas).
