Četiri generacije pomoraca
Prpremajući ovu knjigu razmislio sam kako nijesam ništa napisao o poznatoj familiji pomoraca Šabani iz Starog grada. Odlučio sam da kontaktiram Nazifa Šabanija. Zakazali smo razgovor u restoranu „Cruiser“ na Pristanu.
Nazif reče:
„Imam tvoje knjige. Začudio sam se kako nijesi dosada ništa napisao o mojoj familiji….“
„Bili smo istog mišljenja“, bio je moj odgovor.
Generacija 1.
Prvi u familiji Šabani bio je Hasan, a njegovi sinovi su bili Ahmet (nije imao djece) i Riza Šabani. U dokumentu iz arhive Islamske zajednice Ulcinja od 1921. godine na staroosmanskom jeziku, a koju je preveo Mr Ali Bardhi pominje se ime starijeg brata Ahmeta. To potvrđuje postojanje ove familije u Starom gradu u tom vremenu, a možda i ranije.
Riza Šabani imao je četiri broda : „Rumija“, „ Dva brata“ , „Kakareli“, i „ Fati im“. Umro je u Skadru 1943. godine.
Generacija 2.
Tradiciju pomorstva nastavlja Rizajin sin Husnija( 1910-1975). On je nastavio raditi ploveći po albanskim lukama i do Italije.
Porodici Šabani je 1945. godine ostao samo brod „Fati im“ kojeg su im oduzele tadašnje albanske vlasti u lluci Drač 1947. godine.
Godine 1948. familija Husni Šabanija vraća se u Ulcinj, gdje su u Starom gradu imali kuću. U jednom djelu je živjela familija Zuberi, koja im je oslobodila kuću, a u drugom djelu nastavila je da živi familija Mana Trume sve do izgradnje nove kuće, takođe u Starom gradu. Sedamdesetih godina prošloga vijeka grade dvojnu porodičnu kuću u naselju Meterizi.
Husni Riza Šabani bio je kapetan brodova koji su plovili Jadranskim morem. Radio je na željeznim brodovima: „Petrovac“, „Prčanj“, „Lesendro“, kao i na dva veća drvena broda : „ Hrvat“ i „Sutomore“. Bio je osrednjeg rasta, uvijek elegantan, važio je za jednog od boljih zapovjednika broda toga vremena.
Generacija 3.
Nazif Husni Shabani (1941) pripada generaciji koja se školovala na visokim pomorskim školama. Završava prvo srednju, a zatim i Fakultet pomorstava, odsjek za inžinjering u Dubrovniku 1970. godine. Deset godina je plovio zajedno sa kapetanom duge plovidbe Šaćirom Pekuom, da bi poslije nastavio ploviti i raditi po inostranim pomorskim kompanijama. U razgovoru kaže:
„Ploveći po svim morima i okeanima četiri puta sam otplovio svijet… Dok pričam o moru čimi mi se kao da je čitav svijet moj“
Generacija 4.
Riza Nazif Šabani (1966), najstariji sin Nazifov, nastavio je tradiciju pomorstva. Završio je Srednju školu za pomorstvo, a zatim diplomirao je na Fakultetu za pomorstvo u Kotoru. Plovi na dugim relacijama po čitavom svijetu..
Tri pomorca
Gani Kapllanbegu (1925-1985) i Zejnel Ismailaga (1929- 2013) bili su braća od stričeva. Rasli su i dugi niz godina plovili zajedno. U početku su u Dalmaciji kupili brod „Silni“, a kasnije u Kotoru „Lubnicu“. Prenosili su razne proizvode iz okoline Ulcinja, drva, bostan, ulje do Boke Kotorske ili do Dubrovnika. Bili su i među prvim graditeljima Luke Bar, kao i marine u Budvi. Zejnel je bio kapetan, a Gani motorista na brodu.
Jednom, tokom nevremena, slomilo se kormilo na brodu. Zejnel je vezao Ganija konopcem i ovaj je zaronio ispod krme na brodu i konopcem vezao kormilo.
Drugi put, kada su plovili od Bojane prema Baru, nedaleko od Krša Đerane, počelo je nevrijeme. Talasi su bili i do dva metra visoki. Dok su prelazili pored Ulcinja skoro svi Starograđani bili su na bedemima i gledali borbu dva mlada pomorca sa uzburkanim morem. Brod je čas nestajao, čas se penjao na talase.
Džemal Beg je jednom bio sa njima dok su tovarili kamen za marinu u Budvi. Kada se vratio kući rekao je supruzi June:
„ June, sada vidim kako naši sinovi teško zarađuju hljeb za sve nas u kući”.
….
U šestoj deceniji prošloga vijeka razvija se putni transport robe i prestaje potreba za transportom morskim putem. „Lubnica“ je ostala vezana u Kalimanu blizu Tivta. Tako se završila jedna faza pomorskog života…
Zejnel je nastavio ploviti feribotom Bar-Bari, a zatim se zaposlio na remorkeru „Brodospas“-a iz Splita, koji je bio lociran u Luci Bar. Gani se zaposlio u „Dalmatinskoj plovidbi“ iz Vela Luke, na Korčuli.
Gani Kaplanbegu je umro u 60, godini, a Zejnel je doživio duboku starost.
…
Džemal Jakup Idrizaga ( 1929-1979 ) bio je drug i komšija sa Zejnelom i Ganijem. Zajedno su igrali po ulicama, sokacima, ćemerima. Od djetinjstva se opredjelio za pomorstvo. Sa dvadeset godina bio kapetan na brodu „Rumija“. Sedamdesetih godina bio je kapetan na turističkom brodu „Olcinium“, koji je uglavnom plovio crnogorskim primorjem, ali su išli sa turistima i do Drača.
…
Džemal i Gani su skoro svaki dan, kada bi bili kući izlazili zajedno. Jednom su malo duže ostali vani. Ćamila, Džemalova supruga bila je zabrinuta i došla kod Seide (Ganijeva supruga) i pitala je da li zna gdje su im muževi. Seida je u šali rekla:
„Pozvani su na ručak.“
Ćamila je to ozbiljno shvatila.
Gani je tri mjeseci prije smrti posjetio Ćamilu Idrizaga, koja je bila bolesna u stanu na Totošima.
Džemal je poginuo na dan zemljotresa 15. aprila 1979, godine dok je prolazio ulicu da spasi djecu brata Muzafera, koji je bio preselio prije nekoliko mjeseci.
Skaline ribara
Stkaline ribara nalazile su se na kraju Gradske plaže, a u blizini Malog pristaništa. Tu su se vezivali čamci i mali brodovi ribara. Otuda se polazilo i tu se dolazilo sa ribolova..
Bila su tri mala broda koji su služili za vuču ribarskih čamaca, nošenje i transport ribe : „Milorad“, „Napredak“ i „Šasingrad“. Kapetani tih brodova su bili Januz Zuberi, Halit Sulejmani, Halit Beci…
Kada bi se vratili sa ribolova, ribari prvo su djelili ulovljenu ribu, a zatim neko od prisutnih dječaka čistio je prao flugu-ribarski čamac. Njemu su ostavlajli uvijek oko 1,5 kg ribe.
…
U blizini bivšeg hotela „Republika“ nalazila se kuća gdje je bilo Ribarsko preduzeće. Na prizemlju su bili magacini i prodavnica ribe. Ribu je prodavao Esad Nimanbegu, a kasnije njegov rođak Kabil.
Na spratu je bila direkcija. Dugogodišnji direktor je bio Fadil Mavrić. Tu je bila i prostorija za izradu ribarskih mreža. Glavni majstor je bio Cafo Dibra, koji nije bio iz Ulcinja. Muharem Išmi je bio dugodišnji šef grupe ribara, a kasnije su ga nasledili EmroAbazi i Hamdi Dema.
…
Ribarske skaline više ne postoje, na tom mjestu podignut je zid kako bi se nastavio trotoar šetališta. A i Malo pristanište je izmijenjeno kada je sagrađena marina uništenjem Jalije i Kaceme …
Kuća gdje se nalazilo Ribarsko preduzeće odavno je porušena..
Vjetar
Do pedesetih godina prošloga vijeka pomorci Ulcinjani plovili su jedrenjacima prateći povoljne vjetrove. U ranim jutarnjim časovima uz istočnjak sa Bojane plovili su do Kamina (Veliki pijesak) gdje su tovari šljunak sa plaže.
Poslije podne uz zapadni vjetar maestral vraćali su se do pristaništa ispod Starog grada, gdje su istovarili šljunak i kasnije ga prodavali.
…
Prema kazivanju starijih Ulcinjana zadnji pomorac koji je plovio na ovaj način bio je Kasem Kashodža (1905-1962) koji je plovio jedrenjakom „Lastavica“.
Kasnije je sa svojim brodom radio na gradnji Luke u Baru.Njegov stariji sin i Ahmet-Beto Kashodža (1930-2012) pričao je:
„Jednom je moj otac radio zajedno sa Emrom Abazovićem. Tovarili su kamenje za luku. Zbog velikog tereta brod je potonuo. Nešto kasnije otac je imao nesreću kada je zbog dobijenih povreda operisan u Barskoj bolnici, Operaciju je uradio poznati hirurg Dr Jovanović. Umro je nakon šest dana u 57 godini života“.
Dževdet Kashodža (1961 ) je modelator starih, malih brodova. Uradio je maketu „Lastavice“ svoga oca.
Brodić je imao karakterističan izgled sa pramcem, malom potpalubom, jarbolom i jedrom, dugačak 11 metara.
Pomorac sa Kosova
Avgust mjesec 2016 godine. Vrelo ljeto na ulcinjskoj Velikoj plaži. “Tampico” je plaža koju održavaju Džemal Kapllanbegu i Minir Karamanaga. Stalni gost je Mahir Kada rođen prije 88 godina u Peći.
Razgovor sa Mahirom je veoma interesantan. Sretali smo se po raznim kulturnim manifestacijama, na Zelenoj pijaci. Današnji susret je sasvim drugačiji, jer sam saznao priču o njegovom životu.
Na plaži “Tampico” Mahir je pronašao mir, tu najbolje osjeća miris mora. Minir i Džemal ga poštuju, on se tu i hrani. Miniru je jednom rekao:
“ Rekli su mi da je tvoja majka bila njaljepša nevjesta u Starom gradu”.
Kaže da je njegova majka bila sestra Esada Mekulija, poznatog pisca, pjesnika Kosova i Crne Gore. Brat Mahirov Džemal Kada bio je španski od 1937. godine. Proglašen je za narodnog heroja.
Mahir srednju školu završava u Peći 1953., a Visoku pomorsku školu na Rijeci 1956. godine. Deset godina radi u riječkoj luci kao saprokargo (nadzor utovara i istovara broda). Mahirova supruga je bila prva Albanka koja je diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Nakon Rijeke Mahir Kada se vraća na Kosovo, gdje radi do penzionisanja.
Ljubav prema moru dovodi ga u Ulcinj gdje u Štoju u zaleđu Velike plaže gradi kuću. I tako Mahir Kada provodi dane i dane.
Na kraju mi reče:
”Zahvaljujući ambijentu Velike plaža , ja i dalje živim…”…
Ove 2017. godine Mahir Kada nije dolazio u Ulcinj. Rekli su mi da je bolestan i ostao u Prištini.
Ostaje sjećanje na pomorca sa Kosova.
Pomorac iz Krajine
Priča 1.
Sedamdesete-osamdesete prošloga vijeka bile su „zlatne“ godine domaćeg i inostranog turizma. Poslije glavne sezone u septembru većina od nas bi pošla feribotom Bar-Bari „Sv. Stefan“ za Italiju. Bilo je to putovanje koje je trajalo dvije noći u polasku i povratku zaredom. Dan u Bariju iskoristil smo za trgovinu i šetnju.
Na jednom takvom putovanju u salonu broda srijećemo mladog pomorskog oficira u bjeloj uniformi. Bio je to Zejnel Berjaši. U razgovoru mi reče da je zet supruge Isa Curija, majstora koji je gradio moju kuću. Kada smo se vratili u Bar Zejnel nam je pomagao da pređemo carinsku kontrolu.
…
Priča 2.
Kraj zimskog odmora za đake i studente. Oni su učili ili studirali u drugim mjestima: Podgorici, Beogradu, rijetko u Dubrovniku i Sarajevu. Dosta je studenata bilo u Prištini, Skadru i Tirani.
Autobus sa studentima je išao kanjonom Morače prema Kosovu. Negdje na sredini puta u susret im ide kamion sa balvanima. Ovaj se zbog nesmotrenosti i brzine vozača zalelujao i balvani su počeli padati. Jedan od njih je lomeći prozor na autobusu pogađa u glavu studenta koji je nekoliko minuta prije toga promjenio mjesto kako bi razgovarao sa jednim drugom.
Zuhra, supruga mog mlađeg sina Minira, povodom tog slučaja reče:
„ Agim Berjaši (1986) bio je naša generacija, studirao u Prištini a ja u Tirani. Za sve nas je bilo teško shvatiti taj događaj, tragediju. Bio je dobar drug. Stalno je kuburio sa sinusima. Taj događaj je bio prije 11 godine 2006. godine“.
…
Priča 3.
Nedjelja u septembru. Trgujem u marketu „Sars“, koji se nalazi na putu prema Vladimiru i Solani. rijećem Zejnela Berjašija. Pita me: „ Kako provodiš penzionerske dane?“
Odgovaram: „Ustajemo rano, često klanjam sa suprugom sabah, zatim skuvam kafu, kasnije nešto pišem, izlazim na Pristan ili Pazar. Tu su i kulturne manifestacije, izložbe, promocije…..“
„ Ja malo pomažem u računovodstvu „Sars-a“. Da mi prođe vrijeme..“
Odgovara Zejnel uz magloviti pogled, negdje…
…
Sreli smo se još jednom u kafani „London“. Poklonio sam mu knjigu „Na kapiji“. Govorim mu da sam u pripremi sljedeće sa sličnom tematikom. Rekao sam mu o mojim sjećanjima na naše susrete. Indirektno ga pitam da li mu smeta da pomenem tragediju njegovog sina..
„ Došao sam iz Ostrosa. Živjeli smo tada skromno, uspio sam sagraditi kuću u Ulcinju, prethodno završio srednje, a zatim visoku pomorsku oficirsku školu u Kotoru. Mislio sam da sam stigao do nekih visina. Ali desila se tragedija. Poslije toga sam bio na stranputici.Odlučio sam da se vratim životu, imam i kćerku, potreban sam familiji..“, kao da se ispovjeda Zejnel Berjaši.
Nije imao ništa protiv da napišem priču, poslao mi je poeziju na albanskom jeziku.
“Slani “
Ovih avgustovskih dana 2017. godine zbio se jedinstveni prirodni fenomen, zatvoreno je ušće Bojane koje u cjelosti pored Ade pripada Crnoj Gori. Dok smo komentarisali ovaj fenomen stari ribar poznavalac ćudi ove rijeke reče:
“ Ušće Bojane su malo otvorili pomoću dva bagera, ali to nije rješenje…. Takođe se i ostrvo “Fran Jozef” spojilo sa Velipojom u Albaniji , a malo ortrvce “Rodom” spojeno je sa našom Adom. Prije nekoliko godia nasukali smo se brodom na ušću Bojane. Odmah sam zatražio pomoć.. Kada sam se vratio brod je bio okrenut na jednu stranu..
Bojana je brza rijeka i brzo nanosi mulj i svakojaki materijal… Jedva smo isčupali brod uz pomoć drugog broda..
Tada sam se sjetio da je prije nekoliko decenija ovako potonuo brod “ Slani” kada mu je stao motor na ušću Bojane..”
…
Ova priča me podsjetila na brodolom broda “Slani” šezdesetih godina prošloga vijeka. Na brodu sa tada bili moj otac Hasan Karamanaga, kapetan i vlasnik broda Noca Škreli.
„Slani“ je bio dužine 12 a širine 4 metara, sa dva jarbola. Brod je promjenio nekoliko vlasnika. Pripadao je Ribarskoj zadruzi, kada je otac bio kapetan. Kasnije ga je kupio Noca Škrela iz Štoja radi prevoza svojih poljoprivrednih proizvoda od Bojane do Boke kotorske, a nekada i do Dubrovnika.
Fenomen zatvaranja ušće Bojane i razgovor sa starim ribarem je definitivno otklonio moje sumnje:
“Krivci” za brodolom “Slani”-ija šezdesetih godina bili su rijeka Bojana sa svojim ćudima i nemirno more.
More
Kraj ljeta devedesetih godina. Na Velikom pristaništu bilo je mnoštvo kupača, uglavnom mlađih i onih neustrašivih koji su se kupali skakajući u uzburkano more.
Sabri Kaplanbegu (1932 -2007 ) i ja smo „ precjenili“ svoje sposobnosti i skočili u more među talase.
More je bio nemirno, potonuo sam u dubinu, osjetio mir, tišinu, strujanja su me nosila. Kada sam izvirio na površinu bio sam oko 100 metara udaljen od obale.
Sabri je bio nešto udaljeniji od mene prema Nuradinovoj ponti. Osjetio sam malaksalost, strujanja su me nosila prema Limanu. Ali, probudila se nevidljiva snaga i borba za život. Polako sam plivao u pravcu prema obali. Nakon nekoliko minuta primjetio sam da se približavamo stijeni odakle smo skočili.
Kada smo umorni stupili na čvrto tlo i stali da se odmorimo Sabri reče:
„ Znaš li da sam se imao utopiti ..?“
„ I ja“, bio je moj brzi odgovor.
..
Posljednja plovidba
Kiša je padala cijelu noć. Prestala je pred zoru. Stari mornar te noći je slabo spavao. Ustao je umoran i rekao je ukućanima da ide na Pazar.
Gradski Pazar je bio tih, samo je Bedrija Zećiri punila vodu sa česme, dok je njen suprug Alija na prozoru kašljucao. Pozdravio ih je i nastavio put.
Išao je laganim korakom, nešto je kupio, da bi savladao umor popio kafu u kafani penzionera sa rođakom Selimom Karamanagom, nije bio raspoložen za neku priču,
Polako se spuštao ulicom koja vodi do Pašine džamije, a zatim do Starog grada. Osjetio je malaksalost, znojenje.
“ Da stanem kod ove dvije česme ispod kuće Muharema Išmića, popiću malo vode..”
…
Dok je upola ošamućen sjedio na kameni dio česme preletješe sjećanja:
“Jednog ranog jutra, J. se sa 15 godina otiskuje na more. Bilo je to pred sam početak balkanskih ratova. Jedrenjak, nošen povoljnim vjetrom, klizio je niz plave talase, a J. je još nejakim rukama držao i upravljao jedrima, gledajući kako nestaje stara ulcinjska tvrđava, tamo gdje se nalazila njegova kuća. Prvi put se razdvajao od roditelja, sestara i brata . Na prvom “seferu” putovanju brod stiže do Tarabulusa (sadašnji Tripoli u Libiji). Isprva je bio “mučo”- šegrt, zatim je izrastao u mladog pravog mornara, pa zatim ratovi, prvo oni balkanski pa Prvi svjetski rat…zatim sjećanja vezana za Drugi svjetski rat kada je prevozio do Skadra Starograđane, zatim brod “Rumija”, gdje je radio sa Canom Ljanicom, Canom Karamanagom..
Tu, kod dvije česme, završila se njegova poslednja plovidba.
Stari mornar je zatvorio oči.
Plovidba oko svijeta
Gani (Ćazim) Voglići (1946) poslije ženidbe sa studentkinjom medicine Margaretom prelazi da živi u Njemačkoj. Zaposlio se u jednom luksuznom hotelu, ali je brzo osjetio potrebu za doškolovanjem. Uz pomoć Margaretinih roditelja upisuje visoku ugostiteljsku turističku školu u Luganu, Švajcarska.
„ Nakon toga osjetio sam se sposbnim za svaki izazov u mome poslu“, govorio je Gani.
Poslije je konkurisao za posao na prekookeanskom, prestižnom turističkom mega brodu „ Quen Elisabeth 2“. Nakon razgovora i obaveznih testova dobija mjesto u ekipaži toga broda.
Sa „ Quen Elisabeth 2 „, koji je imao ekipaž od 1.300 ljudi, a prevozio je 3.000 putnika. Gani je od 1984 -1989, plovio četiri puta oko svijeta zaustavljajujući se u preko100 velikh svjetskih luka. Bio je to brzi brod koji je razvijao brzinu do 32 milja na sat.
Brod je krenuo od Londona u Engleskoj i direktno išao do Njujorka. Zatim je nastavljena plovidba do Australije, Melburna i Sidneja, zatim do Velingtona u Novom Zelandu. Bili su i na Hvajima, Tahiti, Honolulu, Akapulku u Meksiku. Nastavljali su preko Bermuda, Venezuele, Brazila, Urugvaja, zatim stigli u Čile.. Išli su i do japanskih luka, zatim do Šangaja i Bejinga (Peking).
„Luka u Bejingu je velika kao jedan grad, do nje se dolazi od mora prolazeći velikom rijekom“.
Sjeća se Gani Voglići svojih putovanja. Od Kine plovili su do ostrva Fidži, Bali..
„Plovidba je u Londonu počela u decembru, a vratili bi se ponovo u London u aprilu sledeće godine“.
Nazif Šabani (1941) za Gana Voglića kaže:
„Istina je da je Gani plovio na „Quen Elisabeth 2“ oko svijeta. Ja sam ga preporučio kada je konkurisao da bude primljen na taj brod. .“
( Iz knjige u rukopisu „Gradski Pazar „)
