Skromnost i umjerenost su krasili Ulcinj i Bar kroz čitavu istoriju. “Kunje je malo seoce u kapetaniji mrkojevićkoj, okruga barskoga. Nalazi se u sredini kapetanije na jednom od najljepših mjesta, te po geografskom položaju, najdivnije kapetanije u Crnoj Gori, a po imovnom stanju stanovništva gotovo najbogatije. I ako u mrkojevićkoj kapetaniji nema znatnih bogataša, ali nikako nema siromaha… Novaca imaju prilično dosta koji dobijaju kako prodajom domaćih proizvoda, tako i tekovinom u inostranstvu, a osobito u Carigradu”, piše početkom 20.v. publicista Marko Dragović.
Tako su Mrkojevići parama zarađenim u inostranstvu kupovali zemlju ulcinjskih i barskih begova i aga. Ljudima sa ovih prostora, maršal sultanovog dvora, Tahir-paša Dragović iz Krajine, nesebično je pomagao da dođu do rada i lijepe zarade i da dobiju lakše službe, kao kavazi i poslužitelji. Ali, kada je svoje Krajinjane i Crmničane pozvao da se zbog teških uslova života u svom kraju presele u okolinu Istanbula, oni su to odbili.
Narod je bio solidaran. Nije bilo mnogo nagomilanog bogatstva i nesklada, pokazivanja svijetu i trke u bogaćenju, a što vodi u oholost. Sve je bilo intimno, skromno i harmonično. Takmičenje u dobru i interkulturalna saradnja je formula dugog trajanja ovih gradova.
Istinska vjera se istinski živjela; nije bila samo sadržana u knjigama i pričama. Ona je predstavljala životnu potrebu o kojoj obični ljudi nijesu vodili brigu u smislu pitanja odakle im to religijske tradicije dolaze. I zato su uvijek poštovali tuđu vjeru i dobro se čuvali da ne uvrijede tuđa osjećanja.
Razumjeti neku drugu religiju u stvari znači moći vidjeti svijet očima pravoslavca, katolika ili muslimana. Samo kroz prijateljstvo možemo razumjeti kako naš prijatelj druge vjere razumije samoga sebe. Dijeleći radost i patnju s prijateljem, imaćemo priliku saznati kako njemu vjera pomaže nadvladati životne poteškoće i sačuvati nadu. Bez ove vrste razumijevanja nema istinskog interreligijskog dijaloga.
Zato je ovdje poznanstvo, a posebno prijateljstvo i pobratimstvo drugih, bilo veoma značajno, posebno u periodima krize, izazova, iskušenja… Pobratimstvo je često bilo jače od krvnog srodstva. Govori se: „Ma mir nji mik se nji çiflik” (bolje imati prijatelja nego posjedovati imanje).
Osim po putu i njivi, jedno selo se poznavalo po gostoprimstvu. Ono je temelj interkulturalizma. Obuhvata i najsiromašnijeg i najuvaženijeg gosta, koji, kao sjena Božja, predstavlja svetinju koju moramo ljubomorno čuvati i štititi, kao i svaki sveti prostor (hramove, bogomolje, turbeta, maslinjake…). Stalno se i konkretno dokazivalo da se prihvatanjem bilo koga ko je u nevolji ispunjava dužnost čovjeka kao ljudskog bića.
Ni najsiromašniji čovjek nije želio da naplati gostoprimstvo. Štoviše, takvu ponudu smatrao je uvredom. Postojao je institut utok (današnjim rječnikom azil), koji podrazumijeva da se onome koji vam je došao u dom, makar bio i ubica, mora obezbijediti potpuna sigurnost.
