Dio iz knjige “Gusarska republika Ulcinj” Mustafe Canke, koja uskoro izlazi iz štampe
Još se nije ni osušilo mastilo na listovima Požarevačkog ugovora, a Venecija je početkom avgusta 1718. godine svom silinom napala Ulcinj. Bio je to treći i posljednji neuspješni atak, nakon onih iz 1663. i 1696. godine. Stoga joj nije ništa drugo preostalo nego da nastavi sa svojim perfidnim naporima u onemogućavanju razmaha trgovine i pomorstva Ulcinjana. Sve je to povećalo nepovjerenje prema Mlečanima koji su uvijek stavljali svoj poslovni interes ispred obaveze pridržavanja ugovora.
Ulcinjani su se veoma brzo organizovali i već je do proljeća 1719. godine pet njihovih brodova stiglo u Veneciju. Uviđajući da i u miru gubi konkurentsku bitku sa Ulcinjanima, da će, kao što je potisnuta sa gotovo cijelog Mediterana, biti ubrzo potisnuta i sa Jadrana, ona je zatražila od Porte da spriječi njihovo uplovljavanje u Veneciju i luke u Istri. Mletačka republika je iz Albanije dobijala velike količine različite trgovačke robe kako za prehranu tako i sirovine i poluprerađevine za tamošnju industriju.
Ulcinjani su odgovorili oživljavanjem veza sa drugim jadranskim i jonskim lukama, organizovanjem trgovačke mreže, krijumčarenjem roba u Veneciju, imenovanjem svog zastupnika na Porti, ali i upotrebom gusara u tom tihom ratu.
Turska je takođe željela dobre odnose sa susjedima i bila posvećena poštovanju potpisanog mirovnog ugovora. Iskreno je nastojala da ima stabilne odnose sa Mletačkom republikom sa kojom je od 1463. godine vodila sedam ratova koji su trajali punih 68 godina. Gerilci koji su djelovali u 17. i posebno 18. stoljeću zaista su bili gusari u očima lokalnih uprava koje su odobravale njihove ekspedicije i zavisile od njihove zarade, ali su ih u Istanbulu sada doživljavali kao razbojnike i pobunjenike.
Zato je Visoka Porta bila neumoljiva: krajem 1719. godine sultan Ahmed III je naredio skadarskom paši da spali neke ulcinjske gusarice koje su na dračkom pristaništu sprječavale slobodu trgovačkog prometa francuskim, engleskim, njemačkim, mletačkim, holandskim i dubrovačkim brodovima.
No, nakon 1720. godine skadarske paše su se praktično osamostalile i slabo su slušale naređenja iz Istanbula, te otvoreno pomagale Ulcinjane i njihovo pomorstvo. Pouzdavajući se u svoju odvažnost i u jake utvrde, oni su stvorili zajednicu koja će koristeći Imperiji sačuvati privilegije i široku lokalnu samoupravu, pa i svoj način života. Jedan mletački plemić izjavljuje 1721. godine da „nema vladaoca u hriršćanskom svijetu a da se uveliko nije smutio zbog sablažnjive raspojasanosti Ulcinjana“.
Zato je Porta protiv njih morala preduzeti odlučnije mjere. Sultan je od osmanskog upravnika u Skadru zatražio 1722. godine da se kapetan pirata Kara Mustafa reis i još dva Ulcinjanina osude za „nezakonito preuzimanje robe dubrovačkih trgovaca, inače će ih pobiti“. Naredba je glasila da se “jednom zauvijek zavede red u Ulcinju“. Trebalo je spaliti sve ulcinjske brodove sagrađene nakon 1718. godine, istragom utvrditi one koji se bave gusarenjem i prognati ih na Kipar, gdje će biti zatočeni onoliko dugo koliko to sultan bude želio.
U septembru 1722. godine Porta je poslala u Ulcinj jednog kapidži-bašu da zapali gusarske brodove, a kapetane protjera. Nekim je ulcinjskim gusarima uspjelo da sa brodovima pobjegnu u Berberiju, uglavnom u Tripoli. U tom gradu oni su imali rođake, ali i tradicionalni dogovor sa reisima u Tripoliju o međusobnom ispomaganju.
Od tih gusara su najpoznatiji bili Ali Hodža i Hasan Rozni, koji su u Jadran često navraćali sa svojim tartanama i fustama sa posadama od 120-130 ljudi. U ekipi Ali Hodže, koji se ponovo oženio u Tripoliju, bili su braća Husejn i Ibrahim i sin Mehmed, sa kojim je u albanskim vodama napao jedan engleski brod zarobivši posadu, te jedan francuski brod opljačkavši 1.600 cekina.
U avgustu 1723. godine Dubrovčani su se žalili dizdaru Ulcinja da ulcinjski gusari pljačkaju sve na što naiđu. Navodili su da će biti prisiljeni obustaviti svu trgovinu s Ulcinjem ako se ovako nastavi.
“Dubrovčani su se u pravilu obraćali ulcinjskim vlastima za koje se znalo da mahom sarađuju s gusarima. Istanbul je daleko, pa je svrsishodnije bilo uporno održavati kakve-takve miroljubive odnose s Ulcinjanima na obostranu korist. Ipak, kod težih prestupa i u razdobljima kad su napadi bili učestaliji, Dubrovčani se nijesu ustručavali od upućivanja tužbi Porti”, navodi dubrovačka povjesničarka Vesna Miović dodajući da su sa „ulcinjskim gusarima bezuspješno pokušavale izaći na kraj i države snažnije od dubrovačke“.
Ali Hodža je haranje u okolini Dubrovnika, koju je odlično poznavao jer se bavio i trgovinom, nastavio i u naredne tri godine. Nakon toga on bi nakratko došao u Ulcinj gdje su mu živjeli roditelji, a brodove je sidrio u Valdanosu ili u Šinđinu (San Giovani di Medua).
U jednom dokumentu Visoke Porte iz maja 1725. godine Ali Hodža se opisuje kao “izvor razdora i nepočinstava“. Navodi se da je on sa svojim bratom i nekoliko njegovih prijatelja, u luci Valona, zaplijenio francuski galiju sa 800 zlatnika, britanski i dubrovački brod, opljačkao njihovu robu i zarobio posade, te pobjegao u Tripoli, pa se od tamošnjih vlasti traži da bude uhapšen.
Francuska je te godine takođe zatražila da “gusarski kapetan iz Tripolija, Ali Hodža, koji je ubio mnoge francuske članove posade i potopio njihove brodove nakon što je zaplijenio njihov teret, bude uhvaćen i pogubljen“. Početkom septembra stigao je i kapidži-baša iz Istanbula sa istim zahtjevom. Međutim, ljut zbog francuske demonstracije sile u akvatorijumu Tripolija Ahmed-paša Karamanli je ignorisao sve te zahtjeve. Naredba sa Porte da se Ali Hodža uhvati i pogubi ponovo je poslana.
Sultan je krajem 1725. godine izdao dva fermana naslovljena na novoimenovanog skadarskog pašu Arslana: jedan se odnosio na Ali Hodžu, a drugi na njegovog sugrađanina Bega Bobota, poznatog i kao Bego Ulqinaku.
Prema tim fermanima, brata i sina Ali Hodže trebalo je zatvoriti dok se ne oslobode oteti dubrovački podanici, pronaći dubrovačku feluku koju je oteo Bego i nadoknaditi štetu nanesenu otimačinom. Da bi spriječio ostale u gusarenju, sultan je tražio da ulcinjski kadija sastavi sudski dokument u kojem će se Ulcinjani vlasnici brodova obavezati i garantovati jedan za drugog da se neće baviti gusarenjem. Sultan je veoma oštrim tonom upozorio Arslan-pašu da se prilikom potpisivanja mirovnog ugovora u Požarevcu 1718. godine osmanska država obavezala da će ulcinjskim gusarima oduzeti brodove i po potrebi ih spaliti, kao što će se spaliti i svaki novosagrađeni brod.
No, po Jadranu je i naredne godine harao Bego Boboti (kojeg su u novembru Mlečani pokušali otrovati hranom), a Ali Hodža sa pet naoružanih fusti pred Senigalijom, oko Hvara, na rtu Rodoni i oko ostrva Zakintosa. Slične akcije ovaj drugi nastavio je na Jonskom moru i iduće godine. U jednom dekretu iz Istanbula traži se od begova Janine i Delvine da zbog napada Ali Hodže na mletačke trgovce “kazne ovu razbojničku grupu Albanaca” (Arnavud taifesinin cezalandırılması emredilmiştir).
Nakon ponovljenih žalbi Dubrovčana u Istanbulu na akcije Bega Bobota i njegove ekipe, spaljene su u Ulcinju 1726. godine kuće okrivljenih, a štetu su nadoknadile ulcinjske age. Portin predstavnik je Arslan-pašinu glavu poslao u Istanbul (bila je izložena pred sultanovim sarajem), a veću grupu Ulcinjana okovao i poslao na galije.
Ulcinjske age su Dubrovčane obavijestili da su uhapsili Jusufa reisa i da vraćaju robu koji je on opljačkao u maju 1727. godine sa jednog dubrovačkog broda. Starješine Ulcinja, Bara i Skadra obavezali su se na velike globe u slučaju da neko od njih nanese štetu dubrovačkim brodovima. Ulcinjani su kao najopasniji zaduženi sa 20.000 reala, Barani sa 15.000, a Skadrani sa pet hiljada reala manje.
Sultan je Ali Hodžu označio kao “izvor svega zla“ bespomoćno zaključujući da mu se nikada nije moglo stati na kraj. Skadarski upravnik Ahmet-paša tražio je 1730. godine da se Ali Hodža i njegovi pomagači osude zbog napada na mletačke moreplovce.
Jedna od najpoznatijih akcija Ali Hodže datira upravo iz te godine kada je sa svojim sinom i njihove dvije tartane šest mjeseci držao zatvoren ulaz u Jadransko more. U Italiji se stoga govorilo da je taj ulcinjski gusar postao „gospodar Jadrana“ (Ali Hoggia, padrone dell’Adriatico).
U ljeto naredne godine on je u okolini Dubrovnika oteo par čamaca, te zarobio i odveo sa sobom u Tripoli 42 osobe. Budući da su tamo već bili dubrovački podanici koje je zarobio 1726. godine, broj otetih je postao alarmantan.
Odmah nakon posljednje gusarske akcije iz 1731. godine, veliki vezir Topal Osman-paša, zatražio je od vlasti u Tripoliju da hitno oslobode otete Dubrovčane. “Ako se ne osigura zaštita Visoke Porte bićemo uništeni, jer se svakim danom čuju nove vijesti o otetim brodovima na moru”, pisali su Dubrovčani svom predstavniku u Istanbulu.
Naredne godine Ali Hodža je napao peraški brod Nikole Klimana koji se vraćao sa Krfa. Na brodu se nalazila roba u vrijednosti od 1.570 cekina, dok je otkupnina broda i posade koštala dodatnih 1.700 cekina. Kod Apulije je Ali Hodža djelujući sa svoje četiri fuste, zaplijenio jednu tartanu i marcilijanu.
Zbog brojnih protesta ambasadora izdan je 1733. godine ferman, naslovljen na bega Tunisa Husejn ibn Aliju, da cijelo Osmansko Carstvo uhvati „živog ili mrtvog tog strašnog gusara”. Ali Hodža je u međuvremenu pobjegao iz Afrike i sa svojom ekipom došao u Ulcinj, te nastavio sa akcijama po Dalmaciji. Sultan je naredio da se svaki gusar koji isplovi iz Ulcinja kazni sa 6.000 dukata.
Zbog svojih trgovačkih interesa Engleska je 1736. godine u južnu Albaniju poslala jednu ekspediciju koja je uspjela da ubije ove gusare. Nakon toga svaki ulcinjski brod koji je prošao pored ostrva Sazana ili znamenite (“njegove”) pećine na poluostrvu Karaburuni, u spomen Ali Hodži, ispuštao je u more jednu veknu hljeba i bocu sa uljem.