Da li se danas zaista može zaraditi od onoga što nas okružuje, naročito ako se rukovodimo principima održivosti? To je pitanje na koje ćemo mi u Crnoj Gori, mnogo ranije nego što bismo htjeli, morati da damo odgovor. U trenutku kada se u pregovorima za pristupanje Evropskoj uniji pripremamo za otvaranje poglavlja o poljoprivredi, ruralnom razvoju, ribarstvu ali, prije svega, slobodnom protoku roba i usluga, moramo brzo da počnemo da radimo na suživotu prema principima koji nam mogu izgledati prilično idealistični, skoro utopijski.
Habib Lešević, suosnivač razvojne konsultantske firme KNTXT iz Londona, ima drugačiji pogled na ono što Crna Gora ima da ponudi svijetu. Ovaj mladi, uspješni stručnjak i predavač iz oblasti preduzetništva, teorije sistema i održivog razvoja na više evropskih fakulteta i akademija, je – naše gore list. Iako rođen u Njemačkoj, školovan u SAD-u, a sada poslovno baziran u Velikoj Britaniji, on često dolazi u Crnu Goru, naročito Ulcinj odakle su njegovi roditelji. Zato, bez ikakve sumnje, njegove ideje mogu da budu od velike pomoći kada govorimo o ovdašnjem održivom ekonomskom razvoju.
Kada je crnogorsko tržište u pitanju, danas o ovim principima najviše znaju i pažnju pridaju oni koji se bave poljoprivedom i energetikom. Organska hrana i obnovljivi izvori energije već su svima dobro poznati pojmovi, a na njih može još toga da nadoveže. Mnoga rješenja su poznata, što Lešević posebno ističe, ali smo mi i dalje vrlo pasivni ili smo tek posmatrači suženih pogleda. Razvojnim mogućnostima o kojima treba da razmišljamo sagovornik Portala Analitika dodaje još jedan aspekt: kao predavač na konferenciji „Zelena kultura“, koja je sredinom maja održana u Tivtu, on je govorio o tome koliko je neophodno da kreativnost – naročito mladih ljudi – iskoristimo što prije.
Traženje pragmatične vizije: „Svaka naša aktivnost je, u svari, neki posao“, kaže Lešević i dodaje da taj niz ekonomskih aktivnosti ima „materijalističku osnovu, uz oportunistički pristup“ – povećanje profita dodavanjem nove vrijednosti nekom proizvodu.
– Činjenica je da nema ničeg pogrešnog u materijalističkom pristupu, ali problem predstavlja oportunistički pristup koji uzimamo zdravo za gotovo. Nemamo principe koji bi nas vodili i kojima bismo mjerili uticaj onoga što nam se zaista dešava… Živimo i radimo u okruženju kojim dominira konzumeristička kultura, svi smo u poslu izuzetno pragmatični. Ali, pragmatizmu nedostaje vizija. Sviđalo se to nama ili ne, kultura uvijek sobom nosi viziju koju demonstrira na eksplicitan način. Još je važnije da je kultura faktor povezivanja različitih djelova – suprotno analitičkom pristupu na kome se zasniva biznis.
Postizanje sinergije koju kultura može da obezbijedi u nekom poslovnom okruženju, nije baš lak zadatak kada treba da povezujete različito razvijene segmente društva ili privrede. Lešević kaže da koheretno društvo – ili kultura – nije preduslov za uspjeh na bilo kom polju.
– Kultura satkana od različitosti nudi nam mogućnost da istražimo nove prespektive zajedničkog rada na istom polju. Zato, ne brišite sve one specifičnosti koje čine Crnu Goru drugačijom! Pogrešno je reći da bi Crna Gora trebalo da bude, recimo, poput američke države Njujork. Mi moramo da prihvatimo sva njena „lica“ i, konačno, otkrijemo što sve ovdje može da funkcioniše, a za to je svakom od nas neophodna samo volja da inovira i proba nove stvari.
Kako (o)cijeniti neuspjeh: Naš sagovornik dodaje da je to moguće ako otvoreno i iskreno, glasno kažemo što je to što u Crnoj Gori ne funkcioniše i počnemo da tražimo drugačiji način djelovanja.
– Crnoj Gori je potrebna kultura koja cijeni trud, inovativnost i, konačno, neuspjeh. Moramo vrednovati i neuspjeh: ako se oko nečega trudite, to ne znači da ćete uvijek i uspjeti. Da bismo to postigli, svako treba da spozna svoje mogućnosti. Svjestan sam da je to u Crnoj Gori vrlo teško. Svako teži tome da njegovi stavovi budu originalni, ali se oni formiraju na osnovu onoga što nas svakodnevno okružuje: ljudi, događaja, muzike koju slušamo, televizijskih emisija koje gledamo. Sve to mijenja i naše okruženje i nas same, a kulturna industrija ima odgovornost da kultiviše svakog od nas – pojašnjava sagovornik Portala Analitika.
Uz otvorenost, naše društvo će morati sve više da obraća pažnju na „zeleni“ aspekt onoga što se u Crnoj Gori radi, a Lešević navodi da su kompanije u zapadnoevropskim zemljama već izmjenile principe poslovanja. U centru pažnje je održivosti u ekološkom smislu i u tome sve veće učešće vrha upravljačke hijerarhije kompanija. Mjesto u hijerarhiji više ne podrazumijeva samo nivo donošenja odluka, već i odgovornost na koji način neko doprinosi svom okruženju. Na kraju, uz otvorenost i učešće, ključne riječi „zelenog poslovanje“ su: efektivnost (da li postižem ono što želim?) i efikasnost (da li to postižem koristeći resurse na najbolji mogući način). Naš sagovornik podsjeća da profit, kojim i dalje mjerimo uspješnost jedne kompanije, ne znači da se posluje ni efektivno ni efikasno. Ako poslovanje posmatramo iz perspektive održivosti, svrha nije novac, već proizvod koji klijenti kupuju – kvalitetan, koristan, koji im uliva povjerenje.
Vrijeme je za popisivanje potencijala: Prva ekološka država na svijetu morala bi, logično, da razvija svoju privredu na ovakvim principima. Na pitanje gdje su Crna Gora i njena privreda danas, više od 20 godina nakon ustanovljavanja tog „specijalnog statusa“, naš sagovornik kaže:
– Prije svega, ekološku državu moramo da shvatimo ozbiljno. Dok se vozite ka primorju i pored puta vidite odbačene ogromne betonske blokove, morate se zapitati: da li je ovo stvarno ekološki? Vrijeme je da popišemo sav prirodni i kulturni potencijal Crne Gore, jer mislim da ne shvatamo da se oko nas nalazi veliko blago koje može da bude ekonomski isplativo. Crnogorska obala je „mutirala“ i ko god je to dozvolio, nije razmišljao o vlastitom životnom okruženju. Moglo je sve to da se napravi tako da naše dragocjeno okruženje ostane netaktnuto ili, čak, postane atraktivnije. Međutim, inicijativa u jednoj ekološkoj državi mora da potekne od samih građana – potcrtavaLešević i s optimizmom primjećuje „trend da se raskine sa dosadašnjim načinom turističkog poslovanja“, naročito kod mladih ljudi.- Sve je više onih koji sele u gradove, a iza njih ostaju imanja, kuće, brojni drugi resursi i autentična kultura koja polako nestaje. Ne mogu da ih krivim zbog toga, jer odlaze kako bi zaradili za život. Ipak, iz ekonomskog ugla na to možete gledati kao na niz mogućnosti: ostaju velika imanja, netaknuta priroda, proizvodnja organske hrane (bez obzira da li za nju postoji zvanična oznaka), određeni način života koji je – budimo iskreni – teško naći na nekom drugom mjestu u Evropi. Moja i mnoge generacija poslije nje ne žele da se bavi zemljoradnjom. No, ne morate da budete zemljoradnici da biste znali kako ekonomski da valorizujete ovakve mogućnosti. Znam odličan primjer u zaleđu Ulcinja, prema Skadarskom jezeru, gdje dvojica Ulcinjana drže farmu koza. Oni organizuju ekološke ture i vode turiste da posjete farmu. Tamo im zapale vatru, pripreme hranu; oni gledaju zvijezde i more, i imaju osjećaj kako su ljudi tu živjeli prije stotinu i više godina. S druge strane, njihovi domaćini dobijaju mogućnosti da održavaju farmu, na kojoj ne moraju i da rade. Ako pogledate malo bolje, vidjećete da dobra ekoturistička ponuda nastaje iz lokalne ekonomije i da je za dobrobit jednog malog prostora. Upravo taj mali prostor daje autentičnost, koja je osnova ekoturizma.
Lešević dodaje da je zloupotreba prefiksa „eko“ danas česta, ali to ne znači da kvalitetan proizvod neće stići do kupaca.
– Vremenom se na tržištu pokaže autentičnost ponuđenog, a upravo je to izuzetno bitno na Zapadu, gdje su ljudi sve više svjesni što kupuju. Iako tržište Crne Gore još nije razvilo tu sposobnost, idealna je prilika za nekog mladog preduzimača da napravi na Internetu bazu podataka o sadržaju i porijeklu proizvoda koji se ovdje mogu kupiti – predlaže on.
Vladine dužnosti i obaveze: Možda ovakvi poslovni prijedlozi nekima nisu primamljivi, ali su dokazano uspješni model. Lešević podsjeća da „pitanje prosperiteta jednog društva jednako počiva na odgovornosti građana i odgovornosti vlade“.
– Mladi danas ovdje nemaju mnogo alternativa: možete biti konobar u Hotelu „Splendid“, ili možete obrađivati zemlju na imanju vašeg djeda, ili… Da bi Crna Gora bila efikasna, mora da uposli talenat i ideje mladih ljudi, a idealno bi bilo da je to neki oblik samozapošljavanja – naglašava on, i dodaje da se samo dugoročnom posvećenošću mogu postići rezultati.
Kao primjer navodi projekat na kome upravo radi u sjeverozapadnoj Njemačkoj. Tamo je konsultant vlade Sjeverne Rajne – Vestfalije na kreiranju sistema koji prati upotrebu energije praktično svakog od 5,4 miliona građana koji žive u Rurskoj oblasti. Prema projektu koji vlada implementira, građani dobijaju kutiju kojom se mjeri potrošnja energije.
– Naš zadatak je da energiju koja je na raspolaganju u vrijeme kada je za njom manja potražnja, rasporedimo da bude dostupna onda kada je najpotrebnija. Na taj način se smanjuje jaz između istovremeno male ponude i velike potražnje, i nema bojazni od nestanka energije. Kako je do toga došlo? Vlada Sjeverne Rajne – Vestfalije odlučila se za ovaj projekat kako bi u buduće izbjegla nabavljanje takozvane „prljave“ enerije. Naime, do 2020. godine, 35 odsto energije u Njemačkoj mora da potiče iz obnovljivih izvora, a do 2050. godine ta količina mora biti između 85 i 100 odsto. Ako govorimo o političkoj odluci, ona je zaista dobra. Ali, njeni pravi rezultati biće vidljivi na duge staze – kaže Lešević.
Upravo su to one odluke i principi koji u Crnoj Gori danas izgledaju nemoguće i idealistične. Ipak, ekonomski razvoj koji donosi vidljive rezultate na kratak rok, ne mora da znači da idemo pravom stranom puta.
– Posmatrano sa strane, ono što crnogorska vlada čini izgleda kao „mnogo priče i izuzetno malo rada“. Političke odluke su na papiru dobre, ali se ne sprovode na predviđeni način. Kada politička rješenja nisu dobra, što možemo da radimo? Možemo da izađemo na ulice i žalimo se (volio bih jednom da vidim da to ovdje uspije…) ili možemo da prihvatimo činjenicu da stvari ne funkcionišu i nađemo način da ih ispravno implementiramo na manjem, odnosno lokalnom nivou. Moramo se okrenuti politici koja je realističnija, bliža sadašnjem trenutku, više „zelena“ i zahvaljujući kojoj ćemo biti ponosni na ono što jesmo, što imamo i kakav je naš način života. To nije stvar vladine podrške, već njene obaveze i dužnosti prema Crnoj Gori i njenim građanima – smatra naš sagovornik.
Po njemu, nije potrebno da Crna Gora čeka još dvadeset godina kako bi u njoj zaživio održivi, „zeleni“ razvoj. Jer, održivost nije stanje, već prilagođavanje savremenom načinu života, na kome mora da radite.
– Mi, u Crnoj Gori, imamo običaj da se fokusiramo na ono što ne funkcioniše, umjesto obratno – da vidimo što sve funkcioniše. Ova zemlja ima mnogo ljudi koji savjesno rade na lokalnom nivou. Njima treba dati glas i time uticati na vladu da počne da se okreće realinijim i dugoročnijim ciljevima. Ali, svjestan sam prepreka: politika je problem svih ljudi na Balkanu, zar ne – konstatuje Lešević i podsjeća da je „održivost pozitivan proces koji donosi napredak zemlji i njenim građanima“.
Ideje koje treba „unovčiti“: A dok crnogorsko društvo ne savlada brojne lekcije iz održivog razvoja i izbori se sa stavovima koji mu trenutno ne idu „na ruku“, i dalje će biti potrebni projekti čiji se rezultati mjere zarađenim novcem, i to u kratkom vremenskom periodu.
– Takvi rezultati su mogući u održivom razvoju, samo treba slijediti principe – učešće, doprinos, otvorenost, efikasnost i efektivnost. Živjeti održivo ne znači živjeti gore – stanovati u malom prostoru, sjedjeti u mraku, jesti samo nužno. Održivost ne znači povećanje troškova, već raditi bolje na drugačiji način i u skladu sa okruženjem u kome živimo. Za održivi razvoj nije potrebno vrijeme… Ne moramo baš sve raditi na ispravan način: bitno je da prvi korak bude pravi, a ostalo ćemo ispravljati u hodu. Bitno je i da naši političari i privrednici shvate da je moguće ostvariti veliki profit od održivog poslovanja.
Prema Leševiću, održiva ekonomska rješenja koja su ujedno profitabilni poslovni modeli nalaze se svuda oko nas. Uistinu, stopostotan uspjeh u biznisu nikome nije zagarantovan, a rezultat možete znati samo ako pokušate. On savjetuje da treba početi od najočiglednijeg – kvalitetne hrane, koja je danas u Evropi izuzetno rijetka i skupa roba, a maslinovo ulje je svakako dobar primjer.
– Hrana je prvo od čega se može zaraditi, ali mi je i jasno zbog čega niko ne želi da radi na selu – to nije seksi zanimanje i ono pripada prošlosti. Otac mi je uvijek govorio kako je on otišao sa sela i da ja treba da „zaradim olovkom“… Rad na zemlji nije samo stočarstvo ili uzgajanje hrane. Ne treba zaboraviti i vino, tačnije na male vinarije. Dakle, ulje, vino, ali i rakija, sir – sve su to kvalitetne stvari koje se mogu ovdje proizvoditi – kaže sagovornik Portala Analitika.
Lešević ima prijedlog i za one koji bi za prave rezultate sačekali koju godinu više:
– Postoji nešto što u Crnoj Gori zaista nije iskorišteno na pravi način. Možda smo poznati po tome da smo lijeni, ali to ne mora da bude loše. Moj prijatelj, koji je nedavno bio u Crnoj Gori, rekao mi je da mi našu zemlju reklamiramo na pogrešan način. Prave riječi su: „Crna Gora – naučite da se opustite!“ Recimo, znam da na sjeveru Crne Gore postoji kamp u koji ljudi dolaze kako bi odmorili, vježbali jogu, prošli program oslobađanja od stresa. A kada govorimo o turizmu, turistima sa zapada, treba im ponuditi upravo tu ideju o „usporavanju“ svakodnevnog ritma života – navodi on.
Uz ove dvije, Lešević navodi još jednu mogućnost „o kojoj rijetko razmišljamo“, a to su proizvodi lokalne radinosti „u kojima je sakupljena vještina i mudrost naših predaka“ – izuzetno cijenjene stvari.
– A ako ovakav rad nije dovoljno „seksi“, uvijek postoji Internet. Siguran sam da bi mnogi voljeli da znaju više o svemu što potiče iz Crne Gore, naročito autentičnim prozivodima koje je uvijek teško naći na globalnoj mreži. Ako želite da se bavite nečim što ima veze sa Internetom, nije potrebno mnogo ulaganja: samo kompjuter – koji ne mora ni da bude nov – i ideja. To je jednako unosno i za vladine institucije, i za lokalno stanovništvo, a najviše za mlade. No, ono što će svima donijeti najviše koristi, odnosi se upravo na ljude koji žive u manjim zajednicama. Većina primorskih gradova vrvi od ljudi dva i po mjeseca, i nakon toga ostaju potpuno pusti. Umjesto da se uvijek pitamo što možemo da učinimo za turiste, potrebno je da život uredimo kako nama, lokalnoj zajednici najviše odgovara da bi gradovi živjeli cijele godine. Uostalom, taj „veliki novac“, ono o čemu svi sanjamo, je manje san, a više iluzija: nikome ne treba baš toliko novca da bi imao pristojan život – zaključuje Lešević. (Portal Analitika)
