Islam priznaje hrišćanstvo, judaizam i sabejce, jer te religije sadrže istinske elemente božanske Objave. Osmanska imperija je do kraja 19. v. bila jedina država na svijetu koja je službeno priznavala sve velike monoteističke vjere i omogućavala suživot različitim etničkim i vjerskim grupama. Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je bila nužnost i prednost te multikulturne zajednice. Tolerancija je bila najvažnija samim Osmanlijama, jer je ona čuvala sistem.
Veliki doprinos tome su pružali upravo ljudi sa ovih prostora. Tako, na primjer, samo zahvaljujući jednom Albancu, Zembili Ali-efendiji i njegovoj pobožnosti, nije došlo do protjerivanja ili čak likvidacije hrišćana na Balkanu. Prije takve teške odluke sultan Selim I (1512–1520) je šejh-ul islama upitao da li je takav postupak dopušten. Odgovor je dobio u obliku fetve: Olmaz! (nedopušteno). U obrazloženju je navedeno da su hriršćani pod zaštitom i imaju pravo na nepovredivost svoga položaja. Ne smiju odgovarati za ono što njihovi suvjernici čine negdje u svijetu. „I, nijedan grešan čovjek neće ponijeti grijehe drugoga (35:18)“, obrazložio je svoju odluku ajetom iz Kur’ana Ali-efendija.
Sloboda vjere i mišljenja nemuslimanima nije bila ograničena samo na vjerovanje i obavljanje vjerskih dužnosti. Ona podrazumijeva i davanje prava da unutar svoje zajednice primjenjuju svoje običaje i pravne propise prilikom vjenčanja i razvoda, kod raspodjele nasljedstva i ostavljanje imetka u naslijeđe, kao i u svim drugim vrstama pravnih postupaka.
Osmanlije nijesu nasilno nametali svoja učenja, već su, naprotiv, dopuštali potčinjenima da slijede svoje religije pod uslovom da poštuju muslimansku vlast i da plaćaju poreze. To je hrišćanima u Ulcinju omogućavalo da slobodno mogu izražavati svoja vjerovanja i živjeti u razumnoj sigurnosti.
No, nije nipošto lak bio taj period za njih, iako je nova vlast nastojala da sačuva njihova ranija prava i stare privilegije. Tako su se Malisori u čitavom ovom periodu dužem od tri stoljeća spuštali svake zime sa stadima u zaleđu ulcinjske Velike plaže. Iako su ta imanja pripadala ulcinjskim begovima, Osmanlije su poštovali stare privilegije albanskih brđana-katolika.
Albanski katolici su u mnogo povoljnijem položaju od kraja 17. v. od kada njihov zaštitnik postaje Austro-Ugarska. Naime, Karlovačkim mirom iz 1699. g. sultan Mustafa II je potvrdio slobodu vjeroispovjesti katolicima, što je papi, Veneciji, austrijskom caru i italijanskim državicama omogućilo da se, pod vidom njihove zaštite, upliću u unutrašnje poslove Imperije.
Kao rezultat odredaba mirovnih ugovora (karlovačkog i, 19 godina kasnije, beogradskog), sultan je 1757. g. fermanom naredio skadarskom valiji da se, pored ostalog, odobri obnova crkve u Svetom Nikoli, na obali Bojane, gdje su se nalazili ostaci manastira benediktinaca. Kada je episkop Đerđ Vladani pokušao da 1676. g. na tom mjestu izgradi kulu naišao je na nerazumijevanje vlasti. Svake godine, 9. maja, se tu održavala procesija, kojoj su tradicionalno prisustvovali i muslimani. Po legendi, brodovi koji su za Pulju transportovali tijelo svetog Nikole zaustavili su se na ovom mjestu kako bi obavili remont. Pošto je tijelo tog sveca, zaštitnika pomoraca i trgovaca, tu iskrcano, jedan bogobojazni Ulcinjanin je na ovom mjestu sagradio skromni hram.
Crkva u Sv. Đorđu
Od početka 19. vijeka vjerske nemuslimanske zajednice (mileti) imale su u određenom smislu status personalne autonomije. Vladavina Mehmeda II (1809-1839) bila je obilježena javnim deklarisanjem sultana za saradnju sa Zapadom. On je ukinuo sistem mileta i uveo koncept jednakosti za sve podanike, dok je sultan Abdul Medžid hati-šerifom od 3. novembra 1839. g. garantovao svim građanima Osmanske imperije prava koja se odnose na ličnu slobodu, imovinu i vjeroispovjest. Kao rezultat nove politike Istanbula i priliva stanovništva sa područja Šestana u Ulcinju su u tom periodu podignute dvije katoličke crkve: sv. Petra i Pavla u Salču 1841. g. i sv. Ivana u Kolomzi 1851. godine.
Da bi podstakla dalju reintegraciju Porta je dekretom 1856. g. predvidjela mogućnost da nemuslimani budu predstavljeni u novoosnovanim upravnim vijećima u opštinama i pokrajinama. Godinu kasnije hrišćani i jevreji više nijesu morali da plaćaju džizju (glavarinu), što je učvrstilo njihovu integraciju u osmansko društvo. Bijahu to moderne građanske slobode, što znači da su se nemuslimani počeli tretirati kao punopravni osmanski građani, iako je formalni akt o državljanstvu donijet 1869. g. Upravo te godine je, uz potporu Rusije, u Ulcinju sagrađena pravoslavna crkva, posvećena sv. Nikoli. U Ulcinju je tada bilo 12 pravoslavnih kuća (10 u gradu i dvije u okolini), sa ukupno 57 duša.
Nekoliko godina kasnije, 1875. g., blizu pravoslavne crkve pod Bijelom gorom, izgrađena je katolička crkva sv. Jozefa.
0 Responses
Osmanlije nijesu nasilno nametali svoja učenja, već su, naprotiv, dopuštali potčinjenima da slijede svoje religije pod uslovom da poštuju muslimansku vlast i da plaćaju poreze. To je hrišćanima u Ulcinju omogućavalo da slobodno mogu izražavati svoja vjerovanja i živjeti u razumnoj sigurnosti.
Ne znam odakle je izvučen tekst, ali je samo djelimično istinit. Kako su dolaskom na ove prostore Sloveni I Albanci izvršili potpunu asimilaciju ilirskog življa koje je obitavalo na ovim prostorima ( najnovija istraživanja koje analiza DNK omogućava bespogovorno dokazuje povezanost življa današnje Crne Gore sa tim starim narodom), tako su i Turci, kao tada najveća sila nametali svoju volju i običaje. Da nije tako ne bi došlo do potpune islamizacije Vladimira, Krajine i Mrkojevića. Na tom dijelu pretežno obitavaju potomci Slovena. Sam uvid u prezimena istih je prost način za potvrdu ove konstatacije. Većina potomaka tih ljudi i danas znaju svoje porijeklo, mada malo njih o tome govori (sem Mrkojevića). Činjenica je da je određen dio populacije u Crnoj Gori zadržao vjeru i običaje, ali su živjeli u daleko gorim uslovima od onih koji su primili Islam, najčešće na ivici egzistencije. Interesantno je da se sve ovo ne pominje, ali se konstatuje da je u Ulcinju živjelo 12 nemuslimanskih porodica…
Ne mogu da se ne osvrnem i na konstataciju iz prethodnog teksta o životu u razumnoj sigurnosti. Ona sama sve govori o tadašnjem životu onih koji su zadržali vjeru i običaje, ali i o piscu prethodnih redova.
Ovo pisanije podsjeća na neka, na sreću svih pametnih ljudi prošla vremena. A krenuli smo prema Evropi, đe je na sreću nebitno porijeklo, boja kože, a vjeroispovijest je stvar izbora. Sreća pa se sami više ne pitamo, već neki civilizovaniji narodi o tome odlučuju.
pitanje je odakle pocinjemo racunati istoriju? lose je samo sto se ljudi uvijek promijene da bi dosli na vlast jer misle da ce bolje zivjeti, i onda se godinama to pretvori u veliku razliku, ne osvrcuci se da su nekad bili braca ili rodjaci. a dobro je sto je ulcinj nastavio da zivi u suzivotu mixa i remixa svih dosljaka i mjestana.
Upravo tako. Stalno se potenciraju razlike, a u stvari na ovim našim prostorima živi isti narod. Više razlika, više fotelja …