Napisati tekst u vezi sa odnosima između dvije nacije i njihove perspektive, u ovom slučaju između Albanaca i Srba, nije lako. Kada imamo u vidu konflikte koji su trajali vjekovima, čak je i teže biti objektivan ako kao autor pripadaš jednoj od ovih nacija. Međutim, sada, u 21. stoljeću trebaju se pronaći načini ili pozitivni pristupi za jednu zajedničku perspektivu.
Da ne budem subjektivan, ja ću se referisati jednom srpskom autoru, Dimitriju Tucoviću, koji je tačno prije jednog stoljeća u njegovoj knjizi “Srbija i Arbanija” (1914), rekao da se “politika Vlade Srbije završila neuspjehom što se tiče politike za Albaniju” u naporima da se osigura izlazak Srbije na Jadran i dodao da je ta politika izazvala osećanja mržnje između dva naroda pošto je “izazvala mnogo žrtvi, a još žrtava se očekuje u budućnosti”. Možemo da kažemo da je bio u pravu za ovo, ako imamo u vidu ratove za teritorije na Balkanu, sve do ovih zadnjih u bivšoj Jugoslaviji.
Da li će biti i dalje ljudskih žrtava kao rezultat politike? Ja se nadam da neće, ali ako se ovako nastavi, ja vjerujem da ćemo još za dogledno vrijeme biti žrtve politike. Neću da ulazim u istoriju dviju nacija zato što je jedna takva tema široka i donekle poznata za obje strane. Ali, jedna stvar je sigurna, a to je da je nepravedna politika igrala i još uvijek igra glavnu ulogu u ovim odnosima. Upravo ova politika nije uložila napore da vrati ove odnose na početnu tačku, da se izvini za ono što je učinila, da utvrdi odgovornost i da počne iz početka. Uvijek kad smo imali priliku da stvorimo nove odnose mi nismo počeli od početne tačke nego od jednog velikog minusa i često puta ishod toga je bio neuspjeh.
Ovo možemo vidjeti i povodom onoga što se desilo tokom utakmice između Srbije i Albanije i nešto što se potvrdilo jeste da je rana još uvijek otvorena i sve što se pokušavalo da se postigne zadnjih godina – putem razgovora Kosovo-Srbija ili saradnje Albanija-Srbija – je preko noći, kao što sam naveo ranije, vraćeno ne na početnu tačku nego i još unazad. Sva ova politizacija se radi sa ciljem odvraćanja pažnje sa jednog velikog ka jednom manjem problemu.
Da bi se vidjelo kako se može stići do ove početne tačke, mi treba da se naučimo od nekih naprednijih zemalja nego što smo mi, kao što su evropske zemlje. U ovim zemljama smo vidjeli u prošlosti konflikte koji su možda bili i veći od onih kod nas, ali su oni shvatili jednu stvar, a to je da od konflikta ne dobija niko, posebno u vremenu u kome sada živimo. Oni koji su bili odgovorni su položili račune i onda zajedno, poslije Drugog svjetskog rata su počeli iz početka. Nešto tako možemo uraditi i mi, kao narodi starog kontinenta, da preuzmemo odgovornost i da počnemo iz početka, za jednu zajedničku budućnost. Svi želimo da se integrišemo u EU i mi koji imamo ovakve težnje treba da znamo jednu stvar, a to je da su glavna načela u EU suživot i saradnja između nacija priznavajući i poštujući faktičku realnost.
