I.Karamanaga: Portret – kapetan Luka-Batko Đakonović

Rođen je davne 1936. godine podno našeg Meteriza u Novoj Mahali, u jednoj blagoj pitomini, na mjestu vazda okupanog suncem. Interesantno je da su se na tom mjestu nekad nalazila najveća stabla murvi, šljiva, te nešto kasnije su tu najviše uspijevale mandarine, koje je njegova plemenita majka rado dijelila svima u komšiluku.

Sjećam se da je ne tako davno i njegov mlađi brat, sada već pokojni Bogo, te mandarine svako jutro nama donosio u kafani kod »Kokija” na Pristanu, gdje smo zajedno pili prvu jutarnju kafu. Bijahu to divni dani.

Roditi se, odrasti i živjeti u Ulcinju, jeste živjeti i uživati u sjajnoj i bajkovitoj ljepoti, jer je Ulcinj bio i ostao za sve generacije pojam čarobne privlačnosti i dobrote. Uvijek je, u bilo koje doba godine, danju ili noću naš grad za sve nas bio i ostao vječita inspiracija, počevši od djetinjstva i rane mladosti, pa do posljednjih dana života.

Ulcinju se ljudi uvijek vraćaju ma gdje otišli. Mnogi od njih, čak i kada napuštaju ovaj svijet zadnje misli i svoja tijela zavještaju svom rodnom kraju.

Još kao mladić kapetan Luka-Batko Đakonović je često, dok je sa vrha Meteriza posmatrao more i horizont, maštao o brodovima čiji su se bijeli obrisi ocrtavali u daljini, dok su na svojim zacrtanim rutama plovili do velikih i dalekih luka. Maštao je da će se i on, jednog dana, ukrcati na te brodove koji će ploviti po svim morima i okeanima.

Međutim, Ulcinj nije magnet i inspiracija samo za njegove žitelje, već je on uvijek privlačan i inspirativan za sve one ostale , mnoge turiste i prolaznike koji satima posmatraju more i zalaske sunca sa bilo koje tačke njegove okoline.

Kažu da nigdje na Jadranu nijesu tako lijepi i impresivni zalasci Sunca, posebno kada se posmatraju sa Ade ili zidina Starog grada prema Limanu, ili pak sa vrha Meteriza.

Mnoga mjesta imaju posebna značenja jer su mnoga od njih vezana za događaje, ali i legende iz naše impozantne kulturne prošlosti.

Mnogi prepričavaju legende, posebnu legendu o Džemili i mjesta njene tragične sudbine gdje su njene prelijepe ruke ostale urezane u mislima čovjeka, koji je kasnije naručio njenu smrt.

Prelijepa Džemila i njen duh, koji se često javlja u jutarnjoj izmaglici, te mjesto tog događaja stvorilo je jednu od najljepših legendi na ovim prostorima.

Tako da je danas ovaj kutak naše bajkovite ljepote, bez obzira na intenzivno degradiranje čitave obale, ipak zadržao draž i ljepotu koji mu posebno daju »Veliki i Mali krš« od Limana, te izvori ljekovite sumporne vode, agave i makija, kao i masline, simbol Mediterana.

Taj duh i tu draž ne mogu oduzeti čak ni oni, rekao bih moderni stanovnici i graditelji svojom devastacijom i betoniranjem.

Danas je u fokusu mog interesovanja jedan od najmarkantnijih i najzgodnijih čovjeka iz našeg Ulcinja. Nije dobro zaboraviti ga, potrebno nam je da ga se prisjetimo posebno sada, bez obzira na poodmakle godine i starost koja je neminovna za sve nas, pa i za njega. Međutim, on je začudo još uvijek aktivan.

Gospodin Luka je još uvijek čvrst i stamen, markantan i uvijek je privlačio, a i danas privlači svojom nevjerovatnom pojavom. Bio je harizmatičan i autoritativan i svojom pojavom je plijenio posebno svojom urođenom ljepotom, šarmom, dobrotom i ljudskošću.

Pišem o njemu, zato što mislim da ne smijemo zaboraviti tako plemenite ljude sa kojima smo često dijelili, a i danas dijelimo jedan dio ovozemaljskog, ali kratkog i prolaznog života. Bio bi to veliki grijeh, jer zaboraviti njih znači da zaboravljamo sami sebe.

Zbog toga gospodin kapetan Luka-Batko Đakonović zaslužuje da pišemo o njemu, zaslužuje da ga se sjećamo ne samo po fotografiji koja se nalazi na drugom spratu zgrade Opštine, u grupi svih gradonačelnika Ulcinja, već da ga izvučemo iz zaborava posebno sada, kada se jedna od njegovih najvećih bitaka, bitka za povraćaj Valdanosa, konačno i ostvaruje.

Više od 30-tak godina je na čelu Odbora za povraćaj uzetih maslina u Valdanosu. Bila je to duga i nevjerovatna borba protiv”vetrenjača” raznih režima, posebno komunističkog, koji je te masline okovao “lancima” i železnim ogradama.

Njegova porodica je imala više od 400 korijena stoljetnih maslina koje se sada polako, ali sigurno vraćaju članovima njegove plemenite porodice, kao i ostalih skoro 18.000 stabala njihovim pravim vlasnicima.

Njegov je moto bio da je maslina simbol snage, mira i ljubavi među svima, posebno je to vrijedno kod nas u našoj kosmopolitskoj sredini.

“Srećan sam da sada jedan naš sugrađanin grabi krupnim koracima ka konačnom povraćaju naše Maslinade u Valdanosu”, kaže kapetan Batko i u dahu dodaje: “Hoću da konačno dočekam da vidim obrađene masline i maslinjake, ali one u kojima neće biti napadnute kućama, betonom i pohlepom. Valdanos mora ostati čist i netaknut, onakav kakvog su nam ga ostavili naši preci u amanet. Za taj i takav Valdanos sam se dugo godina borio i ja i svi oni koji su bili sa nama”.

Gospodina Luku Đakonovića mi Ulcinjani posebno pamtimo kao gradonačelnika. Bio je, kako se tada govorilo, Predsjednik Skupštine Opštine u periodu od 1985 – 89. godine. Ostao je upamćen po svom neprikosovenom autoritetu.

I još nešto iz njegove biografije. Učio je i studirao u najvišim pomorskim akademijama bivše Jugoslavije, godinama je plovio od kadeta do kapetana duge plovidbe, bio i direktor Barske Prekookeanske plovidbe.

Rođen je 1936 godine od oca iz poznate porodice Đakonovića i majke iz porodice Bajraktari, familije sa posebnim pedigreom. Bila je to jedna savršena kombinacija koja je u Ulcinju ostavila duboke korijene među svim vjerama i nacijama.

Treba napomenuti da nikad nije bio član “Saveza komunista”, međutim zahvaljujući svom autoritetetu, svom kosmopolitizmu i svojoj pojavi kandidovali su ga za Predsjednika Opštine upravo ti komunisti i to u neka teška bremenita vremena, vremena njihovih podjela, te raznih opterećenih ljudi gladnih vlasti.

Međutim, svojim autoritetom, znanjem, harizmom, uspio je da sve te pojave ostavi istoriji i prošlosti.

Zbog toga i ne smijemo zaboraviti ovog markantnog čovjeka. Posebno treba naglasiti njegov autoritet kao kapetana, ali i kao vrsnog pomorca i komandanta na mnogim prekookeanskim brodovima, koji su plovili po svim morima širom planete.

Ova divna osoba, čovjek vječitog osmjeha, snažnog glasa i nadasve učinjen i human čovjek zaslužio da ga se vječito sjećamo. Po mom skromnom mišljenju, takav je bio je i u politici i van nje, jednostavno čovjek širokog dijapazona znanja i ljudskosti. Rekao bih, gromada od čovjeka, kojeg nije ništa moglo slomiti. Izuzetno je malo takvih ljudi. Zato su tako vrijedni.

Da ne govorimo da je on bio jedinstven čovjek, vrsnih manira sa posebnim urođenim pedigreom, ali i širokom kulturom učenom i stečenom na pomorskim školama i naravno plovidbom na mnogim brodovima nekadašnje jake Jugoslovenske trgovačke mornarice.

I još nešto. Nikada ne smijemo zaboravljati i prepustiti zaboravu našu impozantnu pomorsku tradiciju u kojoj je Luka usadio i ugradio dio sebe i veliki dio svoje ličnosti, zato što mi očigledno lako zaboravljamo.

Potrebno je sjećati ih se, pisati o njima i ne dozvoliti da ih prekrije zaborav, jer su oni bili dio nas i naših sjećanja. Posebno zbog mladih generacija, koje moramo ubijediti da svijet, ipak, ne počinje sa njima.

Uvijek je bilo zanimljivo i interesantno slušati njegove priče o plovidbi do mnogih dalekih luka.

Ja sam često prisustvovao skupovima Odbora za povratak Maslinade u Valdanosu, i naravno, kapetan je ponekad prije tih sjednica često svojim laganim produženim glasom govorio o mnogim putovanjima po morima i okeanima.

Naravno, kapetan Luka je kao svaki mladi pomorac počeo svoju plovidbu od kadeta da bi navigaciju odnosno plovidbu završio kao kapetan i zapovjednik na palubi jednog od velikih brodova barske »Prekookeanske plovidbe« .

Gospodin Luka je bio, a i danas je ostao, bez obzira na godine, izuzetno markantan i zgodan čovjek. Uvijek je bio naočit čovjek, dok kao pomorski oficir, onako visok i krupan u bijeloj oficirskoj uniformi sa kapetanskim oznakama je izgledao zaista fascinantno i autoritativno.

Inače, krasile su ga izuzetne ljudske osobine. Bio je tih, miran i nadasve skroman čovjek uglađenih manira.

Ne sjećam se da je bilo kada, u bilo kojoj prilici, podigao ton ili govorio jačim glasom. Imao je autoritet koji je pratio njegovu izvanrednu pojavu u svakoj prilici, bio je skroman, galantan i odmjeren. Volio je da se lijepo i pedantno nosi, bio je elegantan, često je nosio kravatu. Imao je lagan i karakterističan hod, hod pravog mornara i moreplovca.

Volio je da priča o navigaciji, o brodovima, o morima i okenamima, te lukama u kojima je često boravio dok je plovio.

Čak i u vrijeme dok su ga birali, bolje rečeno pozvali da bude Predsjednik Skupštine bez obzira na promjenu profesije, nije zaboravio niti je bilo kada prestao da misli na more i brodove.

Valjda je to usađeno u nama, u krvi i genima, posebno nama koji smo rođeni tu, na pjeni od mora. A g.Luka je rođen upravo tu, na mjestu gdje još uvijek rastu prekrasne masline, murve i naravno mandarine u njegovoj bašti u Novoj Mahali.

Iz djetinjstva i mladosti nosio je uvijek lijepe uspomene i o njima je uvijek rado pričao. Bila su to lijepa stara dobra vremena, govorio je.

Danas, u osamdeset i nekim godinama još uvijek se pedantno drži i siguran sam da sa prozora svog stana u Baru neprestano posmatra more i brodove koji su bili i ostali najvažniji dio njegovog života.

Dobrog je zdravlja i bistre pameti. Sa nostalgijom govori o nekadašnjim velikim uspjesima kompanija naše trgovačke mornarice, o brodovima kojih više nema, o brodovima koje je naša “čuvena tranzicija” jednostavno “pojela”. “To mi je najteže padalo”, govori sa sjetom ovaj divni čovjek.

Brine se za mlade, za mnoge koji u vrijeme pandemije ostaju bez posla, brine za zdravlje svih ljudi ove planete.

Takav je bio i u mladosti, takav je i ostao do današnjih dana. Želim mu da još dugo poživi u miru, želim da vidi svoje masline u Valdanosu procvjetale i sa plodovima, obnovljene i revitalizovane. Želim mu zdravlje, britak i čist um, mirnu starost.

Zaslužio je naš kapetan Batko, divni čovjek, maslinar i Ulcinjanin Luka Đakonović.