Po mnogima, jedan je od najljepših starih gradova na Jadranu i uzdiže se visoko na hridi – stijeni, podsjećajući na kakav veliki nasukani brod. Najviša tačka ulcinjskog Starog grada je Kula Balšića koja se uzdiže visoko, na 92 metra nadnorske visine, opet asocirajući i na komandni most nekog prekookeanskog broda. I zidine Starog grada se visoko uzdižu, direktno sa stijene, dok se na njima nalaze »tophane«, puškarnice, osmatračnice, kule i ravelini. Stoga i danas, zaista, izgleda veoma imprensivno i lijepo, a taj sklad stijena, zidina i mora ispod njih, vjekovima je ulivao snagu i sigurnost žiteljima Ulcinja.
Upravo zbog takvog fortifikacijskog oblika, gotovo nikad u svojoj više od 2500 godina dugoj istoriji, Ulcinj i Stari grad, kao njegovo srce i jezgro, nije osvajan sa mora, mada su mu se upravo s te strane približavali razni osvajači, želeći da se domognu njegovog starategijski i najvažnijeg položaja na Jadranu. Bio je uvijek na meti raznih osvajača, počevši od Starih Grka, Rimljana, te Mongola koji su čak došlji do Šasa, pa Nemanjića, Balšića, Venecijanske Republike… I, na kraju Osmanlija, koji su u njemu vladali više od 300 godina. Osvojili su ga tek 1571. i u njemu ostali do Berlinskog kongresa 1878. Pa i tada, više od dvije godine su trajali pregovori, da se on preda Crnoj Gori, uz prijetnje i demonstracije tadašnjih svjetskih velesila Turskoj, silnom armadom stacioniranoj u Dubrovniku. Tako je i ostvaren san Kralja Nikole o pripajanju Ulcinja Crnoj Gori i proširenju države do Bojane, pa i više od toga….
Svakako, najpoznatija liičnost i vladarka našeg grada, bila je ilirska Kraljica Teuta koja je i ostala sinonim Starog grada. Ali, zbog prevelikih ambisija morala je i ona da se preseli u Risan zbog najezde 20.000 vojnika Rimske Imperije. No i pored toga, ona je u Ulcinju ostavila dubok trag, posebno na kulama i ravelinima, a po legendi dio njenog blaga; » čuvaju vile Valdanosa, u Vilinoj česmi«!? Stari grad, je takođe i – grad tri Jelene, koje su ovdje zaista vladale, živjele i upravljale njime. Najpoznatija je svakako Jelena Hrebeljanović Balšić, koja se nakon pada Ulcinja pod Venecijanskom upravom, zamonašila i do kraja svog života ostala na Žabljaku Skadarskog jezera.
Koliko je Stari grad bio i ostao impresivan, atraktivan i lijep, koliko djeluje čarobno i snažno, pogotovo kada se gleda sa mora dolazeći iz pravca Bara, možda je najbolji opisao jedan Njemac za vrijeme Venecijanske Republike. Zvao se Arnold von Harfi, bio je mladi riter i bogataš, a na svom proputovanju iz Venecije prema Orijentu 1497., u svojoj knjizi »Meine Reise über albanische Länder“ ( „Moje putovanje kroz albanske zemlje“) zapisao je da je upravo ovdje, izgleda, pronašao svoj »raj na zemlji«! Pogotovo ugledavši Stari grad i njegove zidine kako su se bijelele pod plaštom sunca i morskih talasa, koji su u podnožju neprestano udarali o zidine. To je vrijeme kada se u Evropi smatralo da će 1666. doći do apokalipse i potopa, pa su upravo zbog toga, oni koji su imali novaca i mogućnosti, i krenuli u potragu za svojim rajem!?
Stari grad Ulcinja je zaista jedna posebna priča, za koga Plinije Stariji kaže da je više od 2500 godina star, a o čemu svjedoče ilirski kiklopski zidovi koje su Grci, poznajući kamen, gradili za Ilire i koji su, neosporno, njegovi prvi stanovnici. Kroz istoriju, zavisno kako je ko dolazio i vladao njime i Ulcinj je mijenjao ime. Od Colhinijumai Kolhiđana, vjerovatno grčkog porijekla, dok je ime Ollcinijum bilo poznato još u antička vremena. Tako ga naziva u svojoj knjizi »Naturalis historiae« i Plinije Stariji. Kasnije je grad mijenjao ime, zavisno ko je u njemu vladao. Sloveni su ga zvali Alcinj, ili Olcinj. Međutim, vjerovatno najljepše ime koje je i obilježilo period od 150 godina je za Venecijanske Republike ovdje i ime »Dolcigno«, dakle – Dolćino. To ime stoji na najpoznatijoj gravuri iz tog vremena na kojoj je nepoznati autor naslikao Stari grad sa obe strane. Period od 1571. je najupečatliviji u istoriji i kulturi Starog grada. O tome govore brojni tragovi u arhitekturi i ostaci arheoloških iskopavanja, posebno pod rukovodstvom akademika Pavla Mijovića. On je više od 17 godina svog života proveo ovdje, otkrivajući jednu neponovljivu priču o kulturnoj baštini.
Nakon bitke kod Lepanta i dolaska Otomanske imperije, uvođenjem islama kao dominantne vjere, izgradnjom citadele, mnogih džamija, hamama, česmi, obnova zidina i mnogih drugih objekata mijenja se, skoro sve u životu grada. Dovođenjem 400 korsokaka – pirata sa Malte i Alžira, nastaje jedan sasvim novi period u razvoju, ali i u imidžu grada. Time Stari grad postaje jedan od najpoznatijih piratskih centara sa bezbrojnom flotom jedrenjaka i raznih drugih brodova. Cilj sprečavanje trgovine i njenog prolaza Otrantskim vratima prema Veneciji i Dubrovniku, je skoro u potpunosti ostvaren. Zbog toga je Otomanska imperija blagonaklono i gledala na piraterstvo, ne sprečavajući je, naprotiv. Kasnije su gusarenje nastavili i mještani, nadmašujući i »učitelje«. Oni su sa toplih obala Afrike počeli dovoditi i crno roblje. Ono će kasnije postati karakteristično za grad Ulcinj i biće to jedini grad koji je imao crno roblje, čiji nasljednici i danas žive ovdje, ali kao cijenjeni i poštovani građani. Ulcinjani su trgovali i sa bijelim robljem, posebno su zarobljavali i napadali brodove iz Bokokotorskog zaliva, a potom i uz velike otkupe ih oslobađali .
Međutim, najpoznatiji rob u njegovoj istoriji je bio Miguel de Servantes, slavni pisac Don Kihota. Po nekoj hipotezi, zarobljen je poslije bitke kod Lepanta, a zarobio ga poznati pirat iz ovih krajeva Arnaut Mami, koji ga je doveo u Ulcinj, zajedno sa piščevim bratom Rodrigom. U Ulcinju postoji i legenda o Servetu, robu bez lijeve ruke, koji je tako lijepo pjevao na jednom stranom jeziku. Grad se tada zvao Dolcigno, tako da nije teško sve to povezati. Naime Servantes je u bici kod Lepanta izgubio lijevu ruku, pa ako povežemo ime »Serveta« – Servantesa, pa Dulsineju i »Dolcingno« izgovara se Dolćino, nije teško stajati iza ove teze!? Čak imamo i Vjetreni mlin u Meterizima, dakle vjetrenjaču. Priča dalje kaže kako nije bilo dovoljno novca za otkup, te je zbog toga piščev mlađi brat Rodrigo oslobođen, dok je Servantes morao ostati u Ulcinju. Kako nije mogao biti prodat, njegov vlasnik Topal ga, nakon pet godina, vodi u Alžir gdje ga i prodaje Hasan –agi, jednom konvertiranom Venecijancu, imenom Andreta, a od koga ga kasnije otkupljuju španski fratri za 5000 zlatnika.
I to je cijela priča o Servantesu, a interesantno je, da on Ulcinj nije nikada pomenuo. No, isto tako, zanimljivo je da mu se i grob ne zna, kao i da su pet godina njegovog života takođe ostale tajna!? U potonje vrijeme intenzivno se radi na otkrivanju njegovog groba. Dakako, Servantes je i u vrijeme bitke kod Lepanta bio poznat u Španiji, i sve to nas čini, gotovo sigurnim, da makar imamo pravo vjerovati kako je Servantes zbilja robovao u Ulcinju… Stari grad je uvijek bio vječita inspiracija pjesnicima, ali i mnogim prolaznicima, koji su se inspirisali morem i horizonom, zalascima sunca. I mještani su u njemu nalazili inspiraciju za mnoge legende koje i danas žive među njima. Ima ih puno, poput ove koju sam čuo od mog oca kapetana Hasana Karamanage. Često ju je pričao na Trgu Robova, inače mjestu okupljanja mještana, i ljeti i zimi. Legenda o Fločki, morskoj sireni, uvijek je golicala maštu mještana, pa i danas. Ona je kod nas isto što i Rusalka Rusima, Sirena Grcima ili Lorelaj Njemcima, s tom razlikom da je ona kod nas bila pola žena – pola riba, odjevena u kožnu košulju.
Elem, sa Trga robova svi mještani gledali su prema Velikom Kršu i maštali ne bi li je ugledali, dok su ribari sanjarili i da će je uloviti. Jednog dana jednom mladom siromašnom ribaru, koji je slušao od starijih priče o njoj, u snu se ukazao ilirski Bog mora Bindi, savjetujući ga gdje da baci mreže. Uzbuđen sjeo je jedne noći u čamac i na vesla došao do mjesta koje je u snu vidio. Bila je mračna noć i ništa se nije dešavalo. More je bilo mirno i uskoro je zaspao. No pred jutro osjetio je jak trzaj na provi čamca, uzbuđen, polako je počeo da izvlači mrežu. Na njenom kraju ukazala se Fločka kojoj je odmah, po savjetu Bindija, skinuo košulju koju je stavio u vreću. Bez košulje ona je bila nemoćna. Ukazala se jedna prelijepa žena crne kovrdžave kose. Sav srećan mladi ribar se vratio na obalu, već je svanuo dan i narod se već okupio da vidi Fločku. Mladić ju je odveo kući, a košulju stavio ispod praga i sav srećan, oženio je Fločku. Za dvadeset godina rodile su se tri djevojčice, sve crne kovrdžave kose. Nakon toliko dugo vremena jednog dana Fločka zamoli svog ribara da joj pokaže mjesto gdje je sakrio njenu košulju, jer nakon toliko godina i tri djevojčice je srećna sa njim. Mladić, povjerova i načini prvu grešku u životu, pokaže joj mjesto gdje je sakrio košulju. Stalni zov mora koji je Fločka osjećala u sebi, instinktivno ju je nagonio da krene prema mjestu gdje se nalazila košulja. I tako jedne noći, u kasne sate, ustade, poljubi djevojčice, obuče košulju, iskrade se, siđe do Nuradinove ponte i izgubi se u moru i u legendi. Nama je ostavila tri djevojčice crne kovrdžave kose, a jedna od njih će kasnije poslužiti Servantesu, za njegovu Dulsineju.
Tako je danas Stari grad Ulcinj, po mišljenju mnogih, jedan od najljepših na Mediteranu, jedan je od rijetkih u kojemu se živi i koji je stalno nastanjen. Istina, nije dovoljno restauriran, zapostavljen je od svojih žitelja. Ali i od onih koji su u njega morali više ulagati da bi se renovirao i restaurirao kao ostali gradovi našeg primorja. No, to je već druga priča. (Komuna)
