Osnivač Crnogorskog PEN Centra, akademik Pavle Mijović, kazao je da se Bar i Ulcinj višestruko međusobno dopunjavaju tokom istorijskog razvoja. „Njima su jako bliski, ako ne i identični, geološka prošlost, klima i oblici živog svijeta. Njihov je reljef predodređen položajem naselja u priobalnom pojasu ispod planinskog masiva Rumije koji ih odvaja od prirodnog zaleđa – Skadarskog jezera. I jedan i drugi grad otvoreni su prema Otrantskim vratima kojima se iz Jadranskog prelazi u Jonsko, odnosno Sredozemno more, zbog čega su i oba organski srasla sa susjednim mediteranskim civilizacijama“, istakao je ovaj poznati arheolog.
U vremenima mira i stabilnosti Ulcinj i Bar postaju privlačni centri, posebno za stanovnike iz unutrašnjosti, ali nikada nije bilo previše pompe, raskoša i lažnog sjaja. Imali su sreću što su velike imperije na ove prostore došle u vremenima svoje zrelosti.
Zadivljujuća je opstojnost i otpornost ovog stanovništva u često nepovoljnim okolnostima. Jer, preživjeti strašne elementarne nepogode i katastrofe, ratne sukobe u neposrednoj blizini, silne osvajače, uprkos svemu održati se i razvijati, pa to je zaista pravo čudo.
A ploviti okeanima života, preko svakodnevnih izazova i problema ka Istini nije nikada bilo niti je i danas moguće bez duhovnog kompasa. Kad spoznate istinu, tek tada možete odabrati ispravno vladanje i put, odnosno pravu maršrutu. I to je uvijek bio ideal u Ulcinju i Baru: opremi svoj brod, ukrcaj koga hoćeš, plovi kuda te volja, i mirno ti more! I daj svakome njegovo pravo.
Neprivlačenje pažnje, etnička i vjerska mimikrija i iskazivanje lojalnosti državi bili su takođe način da se obezbijedi manje-više normalna egzistencija u vremenima nesigurnosti, ali i nada da će sve proći, te da će oni ostati slobodni, očuvati vlastitu egzistenciju i svoj pogled na svijet oličen u integrativnoj komunitarnoj ideologiji.
Istovremeno oni su heroji kada zatreba: ovdje se odigrala Tuđemilska bitka, 1042. godine, kada je moćna Vizantija prvi put poražena na Balkanu; ovdje je 13. jula 1941. godine podignut ustanak, prvi u porobljenoj Evropi protiv fašizma. Naravno, uz poruku da je antifašizam borba protiv svakog totalitarizma i ekstremizma.
„Od Tuđemila, koji su utemeljili prvu crnogorsku državu, preko svih civilizacija koje su ovdje živjele zajedno, mletačke, venecijanske, vizantijske, osmanske, crnogorske, mjesto gdje su tri velike religije doživjele sjajan susret, kakav je rijetko gdje zabilježen, u kojem hrišćanstvo, istočno i zapadno, zajedno sa islamom, žive kao svoji na svoje, shvatajući da smo svi mi upravo svoji, svoji na svome, te da su sve razlike samo nešto što nas zbližava. Bar upravo dopušta takve razlike, njeguje ih i ljubomorno čuva, razumijevajući da makar bez jedne od njih Bara ne bi ni bilo onako kako ga mi poznajemo, to dakle više ne bi bio Bar u punom smislu oboga što on znači”, kaže predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević.
Nije svakako slučajno što ni strašni makedonski car Samuilo 997. nije mogao osvojiti Ulcinj, a ni još goropadnija mongolska konjica 1242. godine, iako je iz stepa Azije lako dojezdila sve do Zadra.
I Ulcinj i Bar otvarali su se trgovačkim i pomorskim vezama i kulturnim uticajima i prema mediteranskom i balkanskom prostoru. Oni slijede civilizacijska kretanja i ključnu formulu suživota ovih prostora: da su društva utemeljena na pravdi i da nijesu ksenofobična. Bilo je tu uvijek ljudi drugih boja kože, ali su oni bili dio ovih gradova, integrisani u društveni i kulturni život. Naprosto, stanovništvo se bilo naviklo na različite rase, jezike i konfesije. To je ostavština velikih imperija čiji su dijelovi bili, ali prvenstveno vlastite tradicije.
Ta vjekovna mješavina nacija i rasa u kojoj svako po nešto daje stvorila je građanina, Baranina i Ulcinjanina. I oni će to ostati ako uspiju očuvati čvrsto jezgro interkulturalizma, nalik onom kamenju na vrhu Rumije, koje i dan danas traje i svjedoči pozitivne povijesne procese i mijene o kojima ovdje svjedočimo.
