Milenijumsko trajanje gradova na našem Primorju, plodotvorno prožimanje velikih kulturnih slojeva, splet civilizacija, naroda, religija i običaja, iskustava pomoraca, gusara i trgovaca po svim zemljama Mediterana i Balkana, razmjena sa zaleđem uz plodne ravnice, župe i maslinjake, te povoljna klima, u stapanju sa lokalnom kulturom i mirisima, rezultirala su činjenicom da ovi gradovi imaju odličnu kuhinju, koja je zdrava, laka, lepršava. Radost za sva čula. Skoro svako naselje, pa i porodica imaju neki svoj recept prepoznatljivosti koji se prenosi sa koljena na koljeno.
U Ulcinju su, na primjer, uz imam bajaldi (jelo od patlidžana i maslinovog ulja) i bamije, te japrak, riba kapama (u saftu), pita sa mesom od domaćeg pijetla ili divljači, ćufte u kisjelom mlijeku, dolme (kuvana jela od povrća sa mesom), razni prilozi i salate, sve do slastica (baklava, hurmašica, tulumba, kadaif, halva, tespidža…)
U mjesecu ramazanu u ulcinjskoj i barskoj čaršiji počnu da rade punom parom male, autentične pekare koje isključivo prave somune. Pored velikog broja tradicionalnih jela, to je još jedan neizbježan dio obroka tokom ovog mjeseca. Somun je pecivo od bijelog brašna, okruglog oblika i peče se u pekarama obično na kamenoj podlozi od vatrostalnog kamena, koja visokom temperaturom omogućava da se brzo ispeče, te time i dobija svoj oblik i specifičan ukus.
U ulcinjskom selu Klezni, u kojem u harmoniji žive katolici i muslimani, bio je običaj da zvona na crkvi označe završetak dnevnog posta.
Tokom dana živi se u posebnom ritmu, jer su aktivnosti velikog broja ljudi smanjene i svi nastoje da to poštuju. Kako bi se solidarizirali sa muslimanima, pripadnici drugih vjera nijesu jeli na javnim mjestima, pa čak ni pušili.
Ramazanskom i Kurban bajramu se raduju i djeca pravoslavaca i katolika, jer je običaj da ih njihove komšije muslimani prilikom čestitanja tih praznika nagrade u novcu.
Takođe, pravilo je da se za muslimane na slavama kod pravoslavaca i katolika pripremaju posebna jela.
Muslimani, a posebno derviši, su u prvom muslimanskom mjesecu, muharemu, pravili predivne slastice – hašure (ašure, akshyre) u spomen na poslanika Nuha (Noa). Poslati zdjelu ašure komšijama i rođacima bio je uobičajen gest uz molitvu Bogu da se svi zajedno nađu na barki spasa.
Poznata bokeljska (bokeška) kuhinja zasnovana je na jelima od povrća uz dodatak maslinovog ulja, ribe i školjaka, vinu, kozjim i ovčijim sirevima, a od voća agrumima, grožđu, smokvama i bademima. Posebnost te tradicionalno mediteranske kuhinje je način na koji se jela spremaju, a doktori ga ocjenjuju naročito zdravim. Naime, povrće se kuva sa malo vode i kuvano začini maslinovim uljem i pospe začinskim mediteranskim travama (ružmarin, bosiljak i peršun).
“Značaj mediteranske ishrane je prevenstveno u načinu uzgoja jestivog ulja, povrća, voća, upotrebe začinskog bilja iz prirode i jestivih divljih trava. Sve je to obogaćeno suncem i morskom soli koja svemu i svačemu duž mediteranske obale daje specifičnost”, ističe novinar i publicista Mašo Čekić.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Interkulturalna mjesta, praznici i svetitelji na Crnogorskom primorju”, koji finansira Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava Crne Gore – Direktorat za interkulturalizam.
