Maslina i maslinarstvo su neizostavan dio interkulture obalnog područja Crne Gore. Jedna od najstarijih i najvažnijih biljnih kultura na Mediteranu, snažno je obilježila život ljudi i postala simbolom mira, života, obilja, vječnosti, zdravlja, učenosti i mudrosti ovog područja. Njihovi stanovnici su vezani uz masline i maslinike koji generacijama ostaju u familijama.
Zato su na rad u svoje maslinjake oni vazda odlazili kao na hodočašće, uvjereni da ulaze u sveti prostor, koji je kao takav zaštićen. Od 2005. godine se svakog 20. jula, u slavu Stare masline, na Mirovici, u Baru, organizuje sada već tradicionalno hodočašće.
Jer, maslina, kao i smokva, nije samo plod: ona je blagoslovljena biljka koja se često pominje u svim svetim knjigama.
Nekada je na Primorju bilo oko milion stabala masline; danas je taj broj upola manji.
U Baru ističu da je zapravo maslina ime tog grada i posebno se diče Starom maslinom, koja je zasađena u 3. vijeku p.n.e., odnosno još u antička vremena. A takva je i Velja maslina, u Ivanovićima, kod Budve.
Ulcinjani su takođe uvijek goste rado vodili u obilazak svoje predivne Maslinade, jedinstvenog kompleksa koji broji oko 85.000 starih stabala autohtone sorte „žutice“.
Naučno je dokazano da je ulje koje se dobija od starijih stabala karakteristično, odnosno kvalitetnije i vrijednije od ulja dobijenog od mladih stabala. Njemački ekolog, Mihael Miler, kaže da “svako staro stablo masline vrijedi koliko jedan hotel“. Ona su, dakle, neizmjerna blaga ovih gradova, jedan od važnih temelja njihovog identiteta, autentičnosti i autohtonosti.
Polazeći od tih postulata, mnogi dobri ljudi su jedan dio maslina ostavljali kao zavještanje (vakuf) religijskim zajednicama, uvjereni u staru istinu: što čovjek pojede, to uništi, što obuče, to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe, to ga ovjekovječi. Tako se samo u posjedu Islamske zajednice u Baru i Ulcinju nalazi oko šest hiljada stabala maslina.
U maslinjacima su lijepo uređeni putevi i kaldrme, na desetine kilometara suhozida, mnogo izvora vode. Sve donedavno nije bilo ni žica ni pregrada, a odlično se znalo čije je što. Kao što je i plodova i ulja, u godini kada je bila dobra berba, bilo i za bogataša i za siromaha. Naravno, dosta se i izvozilo.
U maslinjacima se nikada nije gradilo, već samo na njihovim obodima. To je, na primjer, slučaj sa vilom rustikom (villa rustica), odnosno ljetnjikovcem koji je u 6. vijeku sagrađen u pitomom ulcinjskom selu Kruče. Riječ je o prvoj reprezentativnoj civilnoj građevini na ovim prostorima iz kasne antike i ranovizantijskog perioda, na prostoru koji je zbog izuzetnih prirodnih uslova, veoma blagotvoran po ljudski organizam.
Slični spomenici nalaze se i u Petrovcu i u maslinjaku Mirište, kod Budve, dok su svakako najinteresantniji i najbolje očuvani rimski mozaici u Risnu iz 2. vijeka naše ere.
U svakom slučaju, masline, suvozidi, stil života, kuhinja – sve je to rezultat jedinstvenog vjekovnog, pa i milenijumskog interkulturalnog načina života na ovim obalama Jadrana i Mediterana.
