Umjesto uvoda
„Wild Beauty“ – slogan koji već dvije decenje pokušava da sažme duh Crne Gore, istovremeno otkriva i prikriva
stvarnost.
Slogan koji dočarava tenziju između bjeline snijega sa planinskih vrhova i užarenog pijeska pored prozirnog mora,
osmišljen je kao simbol autentične sinteze netaknute prirode, kulturnog pejzaža i odgovornog razvoja. Slogan koji
postmatraču otkriva šta znači istinski doživjeti prostor, kada se starim serpentinama s Lovćena spuštate ka
najjužnijem fjordu Evrope, dok vijugavim putem stižete do jedne od poslednjih evropskih prašuma, kada u zoru na
biciklu uhvatite prve zrake sunca na Sedlu, splavarite smaragdnom Tarom ili u tišini čekate zalazak sunca na
ljuljaškama Velike plaže. Izvorno zamišljen kao dio turističkog masterplana, ili pokušaj da prenese sliku netaknute
prirode, dramatičnih kontrasta i autentične ljepote, trebao je da bude ne samo marketinški alat, već idejni okvir jednog
održivog turizma, promišljenog planiranja i očuvanja identiteta.
Danas institucije slogan „Wild Beauty“ koriste samo na koricama strategija i izvještaja, ali zaboravljaju da je
djelovanje nužno da se ta ljepota prostora sačuva. Gubimo ono što slogan promoviše. U praksi, od prvobitne vizije
ostala je mahom izvitoperena interpretacija „divljine“ u vidu divlje gradnje, divljih deponija i divljanja građevinskih
kapaciteta. Umjesto da budemo čuvari prostora, postajemo potrošači njegovih vrijednosti. Ugrožavamo prirodne i
kulturne resurse monumentalnim projektima, neosetljivim na prostorna ograničenja, vrijednosti nasleđa i potrebe
lokalnih zajednica, i koji najčešće odražavaju ambicije bez svijesti o kontekstu i dugoročnim posljedicama. Kao da
imamo privilegiju da iscrpimo sve što postoji danas, zaboravljajući da se život u Crnoj Gori neće zaustaviti za 99
godina, već će se nastaviti, i to s onim što ostavimo iza sebe. Gradimo kao da je sada jedino što postoji, i kao da za
sobom ne ostavljamo dug i štetu.
U tom duhu, posebno zabrinjava činjenica da iako imamo gotovo dvostruko više stambenih jedinica od
domaćinstava, gradimo dalje. Da u gradovima ima više stanova nego stanovnika. Nažalost ne vidimo budućnost od
investicione grandioznosti, a još manje brinemo o prošlosti. Zato i planiramo kongresne centre u sred arheološkog
nalazišta iz 1. vijeka nove ere, dok nam tvrđave i kulturna dobra propadaju. Novi muzej ili bolnicu nismo izgradili
decenijama, a kanalizacione kolektore ima samo nekoliko gradova.
Crnoj Gori nije potrebna „velja gradnja“, bazeni na sitnom pijesku Velike plaže, ili zabavni park na arheološkim
nalazištima. Njoj su potrebni infrastruktura, javne institucije, i prije svega povratak kulturi planiranja, kulturi prostora
i ideji održivog razvoja. Potreban nam je povratak izvornoj ideji „Wild Beauty“, ne kao sloganu, već kao vrijednosnom
okviru koji nas obavezuje pred generacijama koje dolaze. Vrijeme je da se vratimo suštini, a ne turizmu kao izgovoru
za eksploataciju. Vrijeme je da „Wild Beauty“ ne bude samo logo na brošuri, već vrijednost koju stvaramo štitimo i
čuvamo. Suočena sa decenisjkim razaranjem resursa, društvenim nejednakostima i klimatskim promjenama, Crna
Gora mora pronaći političku volju i društveni koncenzus da planira kvalitetnu sadašnjost i održivu budućnost.
Nauka i struka ne stoje nasuprot progresu i razvoju, naprotiv kao njihovi legitimni nosioci, one usmjeravaju procese
tako da svaka intervencija u prostoru bude utemeljena na zakonskim procedurama, planskim pretpostavkama i
stručnim standardima koji garantuju održivost i dugoročnu vrijednost. Na isti način nauka i struka ne smiju ostati
nijemi posmatrači kada individualne želje i vizije počnu da narušavaju granice racionalnog i održivog razvoja.
Nažalost, Crna Gora je te granice prešla odavno i sada je krajnji trenutak da se taj pravac preispita i zaustavi, u ime
odgovornosti prema prostoru koji ostavljamo budućim generacijama.
Prostor nije beskonačan, a tišina nije neutralna.
Kolektivno ćutanje nas ne oslobađa pojedinačne odgovornosti.
TEKST DEKLARACIJE:
Očuvanje životne sredine i izgrađene sredine je zajednički cilj svih građana Crne Gore, za koji posebnu odgovornost
ima cjelokupna stručna javnost: arhitekete, prostorni planeri, urbanisti i inženjeri, a naročito donosioci odluka kako
na lokalnom tako i na državnom nivou.
Zbog svoje površine Crna Gora ima još veću odgovornost u očuvanju prostora, svaki prostorni resurs mora se koristiti
promišljeno, uz strogo poštovanje principa održivosti, ekološke ravnoteže i zaštite životne sredine, ali i sa težnjom
ka stvaranju kvalitetnog, funkcionalnog i humanog izgrađenog ambijenta. Klimatske promjene, intenzivne migracije,
agresivna urbanizacija i sociekonomsko raslojavanje čine prostorno planiranje još urgentnijim zadatkom koji ne trpi
improvizacije, niti privatne interese.
U skladu sa svim navedenim , od nadležnih Institucija zahtijevamo:
1. Poštovanje principa održivog razvoja kroz pristup koji teži očuvanju ravnoteže ekosistema i prirodnih
resursa, s ciljem dugoročnog očuvanja životne sredine. Održivi razvoj podrazumijeva zadovoljavanje
potreba sadašnjih generacija, bez ugrožavanja mogućnosti budućih da zadovolje svoje, uz racionalnu
upotrebu prostornih resursa, sirovina, energije i vode, kao i uz minimalno generisanje otpada i zagađenja;
2. Izradu prostornih i urbanističkih planova koji ne proizilaze iz interesa pojedinačnih investitora, već iz
sveobuhvatnog sagledavanja prostora u skladu s dugoročnim razvojnim strategijama, koje osiguravaju
ravnotežu između izgradnje, stanovanja, turizma, ekonomije, kulture, ekologije i javnog dobra. Potrebno je
zaustaviti nekontrolisanu ekspanziju stanogradnje i kondo turizma, koji nisu zasnovani na stvarnim
društvenim potrebama niti doprinose održivom razvoju;
3. Osiguranje institucionalne nezavisnosti u oblastima prostornog planiranja, urbanizma, izgradnje objekata,
zaštite životne sredine, kulturne baštine, saobraćaja i turizma, oslobođene od političkih, ekonomskih ili
drugih spoljnih uticaja. Rad ovih institucija mora biti usmjeren isključivo ka ostvarivanju javnog interesa,
kroz primjenu stručnog znanja i dobre prakse, sa ciljem očuvanja prirodnog i kulturnog nasljeđa, zaštite
pejzaža, unapređenja životne sredine i stvaranja kvalitetnog i održivog ambijenta za život, rad i stanovanje;
4. Uključivanje univerziteta, stručne i naučne javnosti, strukovnih udruženja, NVO sektora i građana u proces
donošenja odluka. Investicioni projekti moraju biti analizirani u širem kontekstu: urbanom, ekonomskom i
socijalnom, jer u suprotnom dolazi do produbljivanja nejednakosti, i u krajnjem slučaju do stvaranja enklava
koje pojačavaju prostornu segregaciju. Posebno je bitno razmotriti uticaj na lokalnu ekonomiju, i doprinos
širem društvenom dobru a ne privilegovanim grupama;
5. Demokratizaciju odlučivanja o prostornom razvoju. Odluke čije posljedice prevazilaze potrebe sadašnjeg
trenutka i oblikuju uslove života budućih generacija trebaju da budu rezultat širokog društvenog
konsenzusa provjerenog na referendumima. Donošenje odluka mora uključivati transparentne javne
rasprave, stručno vođene diskusije, prezentacije sveobuhvatnih analiza, studija i naučnih istraživanja. Pravo
na oblikovanje prostora ne može biti privilegija pojedinaca jer prostor je kolektivno dobro i trajna
odgovornost svih građana Crne Gore.
Umjesto zaključka:
Podsjećamo donosioce odluka na deklaraciju o ekološkoj državi Crnoj Gori iz 1991.godine, dokument koji je
proklamovao prirodu kao temelj identiteta i razvoja Crne Gore.
Danas je naša odgovornost prema prostoru u kojem živimo potrebnija nego ikad. Vrijeme je da obnovimo ne samo
institucije, nego i zajedničku posvećenost prema mjeri u životnoj sredini i prirodi.
Prostor pripada svima. Budućnost je zajednička.
