Od najatraktivnije i najšarmantnije “trojke” na našem Pristanu, ostao je samo gospodin Rebo TIVARI.
Kapetana Šaćira i Baje nema više, preselili su se na Ahiret, u međuvremenu su se i Alija i Čučo preselili u onaj, rekao bih bolji svijet, međutim, siguran sam da je njihov duh vječito prisutan tu na Pristanu. Filo Leskovci ne izlazi, tako da je ostao samo Rebo.
Doduše, usamljen ali, uvijek vedar i nasmijan, bez obzira što mu mnogo nedostaju njegovi prijatelji. Nedostaju i nama, posebno nam nedostaje njihov humor i njihov neponovljivi šarm, šarm koji je bio svojstven samo Pristanu.
Hoću da napišem par redaka o Rebu. Često ga fotografišem i napišem po neku rečenicu, međutim, sada imam i razlog više, jer je konačno pogodio pravu cifru na Sportskoj prognozi. Neću da kažem koliko, ali, njegov osmjeh ispred “Marinera” dovoljno govori.
Voli da igra Sportsku i dok pije jutarnju kafu u “Timoniju”, pored ribe i ribara koji se vraćaju sa ulovom tu na Pristanu, Sportska prognoza je njegova omiljena tema.
Gospodin Rebo TIVARI ima interesantnu biografiju. Naravno, i on je rođen tu na Pristanu prije 80 godina, no, njegov životni put nije bio toliko predodređen moru i plovidbi, kao što je manje više kod svih članova ove poznate pomorske porodice, koja je iznjedrila mnogo kapetana i pomoraca svjetskog renomea.
Rebo je još kao mlad krenuo za Mostar gdje je boravio od 1956. do 1971. godine prošlog vijeka. Tamo je pohađao u jednom velikom državnom preduzeću bravarsko-limarsku školu, gdje je i postao jedan od najboljih građevinskih limara, ja bih rekao, umjetnika limarije. Zato je svuda gdje je radio ostavio dubok i neizbrisiv trag.
U Mostaru, na Starom mostu, uz sevdalinke, “Jaran” kako ga mnogi nazivaju, upoznao je i svoju ljepšu polovinu, koju je kasnije nakon dvadesetak godina provedenih u tom prelijepom gradu, poveo sa sobom u Ulcinj.
Osamdesetih godina prošlog vijeka, dolazi u Ulcinj, gdje se zapošljava u tadašnjem gigantu našeg turizma, “Ulcinjskoj Rivijeri”, gdje i ostaje do zaslužene penzije.
Svo vrijeme je radio na ADI, sa svojim velikim prijateljem Bajom – Bajukom Dermajom. Dok je Baja prevozio goste “Trapom ” do ADE, Rebo je ukrašavao prve kućice, olucima koji i dan danas prkose vremenu.
Rebo je jedan od rijetkih ljudi kod nas, koji nije nikad radio ljeti, zbog specifičnosti svog zanimanja, te zbog toga je uglavnom uživao na suncu i u Kacemi, gledajući brodice koji prevoze goste prema Velikoj plaži, ali i na suncu i u kupanju na Velikoj skeli.
Dobrog je zdravlja i svakodnevno, svojim karakterističnim hodom pođe do Pijace i natrag. Nekoliko puta dnevno siđe do Male plaže i Pristana, gdje posmatra more, barke i ribare, prošeta do poznatih lokala, i uživa u svom mirnom i skromnom životu.
On je pravi boem našeg Pristana, malo priča, skroman je, tih, miran i nenametljiv čovjek. Sasvim sam siguran da nikad nije podigao ton na bilo koga, čak je i u običnom razgovoru tih i miran, što nije uobičajeno i normalno na našem Pristanu, obzirom da su tu česte bučne diskusije, o moru i ribi, svojstvene samo ovom podneblju.
Takvi su naši ribari, Pristandžije i mi Starograđani, ali vrijedni i dobrodušni.
