Interkulturalnost živi u dinamičnoj interakciji ljudi različitih kulturoloških pozadina. Religija se smatra sastavnicom kulture. Ukoliko imamo samo jednu kulturu na (zatvorenom, omeđenom) prostoru, onda taj fenomen obilježavamo kao monokulturalnost. Zamislite sad da u tom zatvorenom monokulturalnom prostoru imate i samo jednu religiju. Takvi zatvoreni monokulturni ljudi, kada bi sreli nekog ko se ne uklapa u njihove okvire, posmatrali bi ga ili kao božanstvo ili kao neprijatelja. Sagledavajući istorijske činjenice, veća je vjerovatnoća da bi ga posmatrali kao neprijatelja. Na primjer, to su bijelci činili crncima duži istorijski period. Dešavalo se da su crnu djecu dovodili u Brisel, stavljali u ljudski zoo vrt i omogućivali drugima da ih posmatraju kao da su životinje. Na taj način se demonstrirao vid neprijateljstva (neprihvatanja) između crnaca i bjelaca.
S vremenom, zahvaljujući antropologiji, arheologiji, istoriji, biologiji, geografiji i putovanjima, ljudi su spoznali da ne postoji samo jedna rasa na svijetu, da niko nije niža ili viša vrsta, nego da su svi jednaki, da ničija kulturalna pripadnost nije ni glupa ni besmislena. Na tom tragu smo, kao civilizacija, napredovali do uspostavljanja interkulturalnosti koja ne znači suživot i suživljenje sa ljudima drugačijim od nas po jednom ili više obilježja, nego živjeti u stalnoj i dinamičnoj interakciji. Takva interakcija doprinosi civilizacijskom uspjehu. Na ovakav način, uz istraživanje i dolaženje u kontakt sa drugim vjerama, kulturama i tradicijama čovjek ,,bogati svoje znanje”, biva svjestan uzroka određenog ponašanja od strane drugih ljudi, uz mogućnost prihvatanja određenih segmenata koji mu se dopadaju i koji su njemu bliski.
Tako, na primjer, uz suživot različitih kultura i tradicija u Crnoj Goru, ali i na cjelokupnom Balkanu, ljudi su počeli da uviđaju da nije ništa strašno ukoliko posjete crkvu, katedralu ili džamiju, a da pri tom, ne pripadaju religiji čiju su bogomolju posjetili. Shvatamo da je u redu diviti se arhitekturi, kulturi, istoriji, drugih naroda i da pri tom ,,nismo izdali” našu kulturu, tradiciju i običaje. Tako na primjer, ne postoji razlika između divljenja Ajfelovom tornju, Luvru ili rijeci Seni, i divljenja Višegradskoj ćupriji na Drini, Bokokotorskom zalivu ili Beratu. Time što nam se neki lokalitet, kultura, hrana, piće dopada ne znači da se odričemo našeg, već usvajamo nova znanja i širimo svoje vidike.
Kako ne bismo druge i drugačije stavljali u kaveze i od toga pravili izložbe, moramo otvoriti puteve u svojim glavama i srcima, te preći vještački nametnute granice kako bismo uspjeli izgraditi svijet u kojem drugačije nije senzacija nego prihvaćanje i razumijevanje. Takav izgrađen svijet bio bi jednoznačan kulturalnoj raznolikosti koja se (možda) razvija po uzoru na prirodni diverzitet. Priroda je šarolika i bogata različitim formama organskog i neorganskog, te svako daje svoj najveći mogući doprinos. Neka tako bude i s ljudima; što više razlika, toliko više mogućnosti za nova znanja i širenje granica vlastitog mikrokosmosa. Stoga, i u ovakvom letimičnom pregledu pojmova, možemo prihvatiti i razumjeti konstataciju da je interkulturalnost svojevrsni test demokratije koja propagira slobodu, prava i odgovornosti.
Tekst je nastao u okviru projekta ,,Interkulturalan život djece u Ulcinju” koji Udruženje za podršku djeci i mladima ,,DRUG” realizuje uz podršku Fonda za ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
