Na Jezeru je i na Bojani,
Grad Šas ili grad Svač razoreni,
I noćas dok se ne razdani,
Kamen po kamen zida se u meni.
Rušili ga Huni, potom i Bizant,
Dugovrata kraljica Jakvinta,
Đeveru Kočoparu u inat,
Sreza gradu grb od Bodinova štita.
Imao je taj grad Šas, ili Svač,
Crkava koliko u godini dana,
Što vrijeme, što tutnjeći osjavač,
Sada je 365 rana.
Od Olcinijuma, ili Ulcinja,
Istočno je samo šasko kamenje,
Iz kojeg dukljanska ljepota tinja,
Iz kojeg Jakvinta posvunoć stenje.
U meni je noćas taj grad na jugu,
Kao nekad cio, bijel i utvrđen,
Ne kunem ja to ni Hune ni kugu,
Na nešto sam svoje kivan i nasrđen.
(1987.)
