autor: ekspert Savjeta Evrope za slobodu izražavanja, advokat Siniša Gazivoda.
U postojećem pravnom okviru građanin može imati realnu prepreku da zaštiti lična prava ukoliko su mu ugrožena od strane portala koji nema transparentno objavljene podatke o osnivačima i uredničkoj strukturi. Zbog toga je na državi da u postojećem pravnom okviru nađe način da obezbijedi da portali ispune svoju zakonsku obavezu i objave impresum. Ukoliko to ne uspijeva postojećim propisima, država izmjenom pravnog okvira mora naći takav mehanizam.
PODGORICA, 30. oktobra -Činjenica je da se sve više informišemo preko internetskih publikacija ili, kako ih kolokvijalno nazivamo, portala, što se podrazumijevano reflektuje i na apsekt slobode izražavanja. Kada imamo u vidu da sloboda izražavanja obuhvata saopštavanje i primanje informacija ali i posjedovanje sopstvenog mišljenja, uočavamo koliko je taj format medija uticao i na samu slobodu izražavanja i dao joj jednu novu dimenziju. Nesumnjivo je da se putem portala u odnosu na tradicionalne medije, informacije mnogo lakše i brže i šire i primaju, a samim tim mediji na jedan drugačiji način utiču i na formiranje mišljenja. Zapravo, može se zaključiti da su portali doprinijeli ekspanziji uživanja slobode izražavanja.
Kako uvijek mora postojati pravilan balans između slobode izražavanja jednog lica i, recimo, prava na privatnost drugog lica, jasno je da ovakva ekspanzija slobode izražavanja istovremeno povećava rizik za ugrožavanje prava na privatnost. Kada nam neko povrijedi pravo na privatnost imamo mogućnost da podnesemo tužbu, ali prvo pitanje koje se u tom slučaju postavlja je – koga da tužimo. Takođe, kada koristimo zakonsko pravo na ispravku ili odgovor, koje kolokvijalno nazivamo demantij, postavlja se pitanje kome da uputimo zahtjev da se demantij objavi. Isto pitanje nameće se i kada želimo da prijavimo komentar na portalu koji ima nezakonit sadržaj.
Novi Zakon o medijima, koji je stupio na snagu u avgustu ove godine, predviđa da se mediji upisuju u evidenciju koju vodi Ministarstvo kulture. Ovo se odnosi na medije svih formata, pa samim tim i na portale. U evidenciju se upisuju podaci o tome ko je osnivač medija, kao i ime i prezime glavnog urednika. Imajući u vidu da za štetu učinjenu objavom medijskog sadržaja solidarno odgovaraju osnivač, urednik i novinar, ako je portal evidentiran lako je saznati i prema kome treba usmjeriti tužbu.
Međutim, problem nastaje kada portal nije evidentiran, naročito što za takvu situaciju nije predviđena zakonska sankcija.
Svaki portal ima i zakonsku obavezu da objavi impresum koji, takođe, između ostalog, treba da sadrži informaciju o tome ko je osnivač medija, kao i ime i prezime glavnog urednika. Nadzor nad primjenom ove odredbe vrši Ministarstvo kulture i za onog ko ne poštuje ovu zakonsku odredbu predviđena je prekršajna odgovornost. Ipak, ukoliko portal ne objavi impresum, Ministarstvo je u istom problemu kao i građanin kojem je povrijeđeno pravo, odnosno, protiv koga pokrenuti prekršajni postupak? Ovu problematiku možemo sagledati i kroz već postojeća iskustva. Naime, u predizbornom periodu u Crnoj Gori je djelovao portal koji je očigledno imao i predizbornu svrhu, budući da se gotovo isključivo bavio pitanjima sa političkom konotacijom, a medijske sadržaje prestao je da objavljuje na dan izbora. Kako taj portal nije imao objavljen impresum, zainteresovana lica obratila su se Ministarstvu ovim povodom i u konačnom izostala je reakcija koja bi omogućila da građani koji smatraju da su im prava povrijeđena podnesu tužbu. Tu se postavlja pitanje da li i sada kada imamo novi Zakon o medijima i dalje imamo nezaokružen pravni okvir?
U procesu izrade nacrta zakona bila je prisutna ideja da se portal koji ne objavi impresum nekoliko puta upozori na tu obavezu na adekvatan način – elektronskom poštom ukoliko je na portalu dostupna adresa ili javnim objavljivanjem upozorenja. Ukoliko impresum ne bude objavljen ni nakon upozorenja, predloženo je da se predvidi mogućnost privremene blokade portala dok se ne postupi po zakonskoj obavezi objavljivanja impresuma. Nije poznato zbog čega ova ideja nije uvažena ali se, već sada, nakon svega par mjeseci važenja novih propisa koji regulišu djelovanje medija može reći da bi takva zakonska mogućnost bila korisna.
Dodatni problem predstavlja okolnost da se, u skladu sa prihvaćenim standardima, Zakon o medijima primjenjuje samo na medije koji su osnovani u Crnoj Gori i čije se uredničke odluke donose u Crnoj Gori. To znači da internet portal može djelovati na teritoriji Crne Gore, ali ako je osnovan u drugoj državi i ako se uredničke odluke donose u drugoj državi, onda nije dužan da postupa po domaćoj regulativi, pa samim tim ni da objavi impresum. U tom slučaju pitanje da li će nam biti dostupna informacija ko je odgovoran za objavljeni sadržaj zavisiti od regulative druge države.
Određeni nivo zaštite ličnih prava postoji ukoliko je portal registrovan na nacionalnom domenu “.me”. Važeći propisi predviđaju odgovornost podnosioca zahtjeva za povrede prava trećih lica izazvane korišćenjem domena. Međutim, iz prakse takođe znamo da do podataka relevantnih za zaštitu prava teško možemo doći ukoliko se onaj ko registruje domen potrudio da ostane “sakriven”.
Kad se podvuče crta, proizilazi da u postojećem pravnom okviru građanin može imati realnu prepreku da zaštiti lična prava ukoliko su mu ugrožena od strane portala koji nema transparentno objavljene podatke o osnivačima i uredničkoj strukturi. Zbog toga je na državi da u postojećem pravnom okviru nađe način da obezbijedi da portali ispune svoju zakonsku obavezu i objave impresum. Ukoliko to ne uspijeva postojećim propisima, država izmjenom pravnog okvira mora naći takav mehanizam.
Pravo na privatnost, koje obuhvata prava na čast i na ugled, je ljudsko pravo garantovano Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Kovencija propisuje i da svako kome su povrijeđena prava zaštićena Konvencijom, pa tako i pravo na privatnost, ima pravo na djelotvoran pravni lijek u domaćem sistemu. To zapravo znači da ukoliko država ne obezbijedi građanima mogućnost da zaštite svoja prava u ovom slučaju rizikuje da sama odgovara za štetu.
Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora projekta.
