KO (NI)JE KRIV ? – Drita Buzuku

Svjedoci smo svih ovih godina da nam svakim danom svaki napor ka boljem propadne brzinom svjetlosti. Gotovo da nije ostao milimetar u našem gradu koji nije, više ili manje, uništen. Od najmanjih ulica pa do najvećih hotela i građevinskih objekata. Od najmanje firme do ekonomskih giganata. Od najmanje želje do najvećih ideja. Sve jedno za drugim se samoraspada, moglo bi se reći, domino efektom. Ali, ko je kriv? Koga kriviti u lancu odgovornih za ovakvo stanje u našem gradu? Državnu vlast? Lokalnu vlast? Građane? Nikome se ne može pripisati potpuna krivica, a da to pritom sa sobom ne vuče još čitav niz “figura” u cijeloj priči.
Po nekom mom ličnom utisku, utisku mlade osobe koja nije imala priliku da se suoči sa velikim i bitnim životnim pitanjima, glavni krivci smo mi, građani. Jesmo, itekako smo krivi za ovakvo stanje koje, nažalost, svakim danom biva sve gore i gore. Zašto građani? Pa zato što blijedo, nekritički i uporno glasaju i podržavaju ovakve vlasti koje ne biraju sredstva i načine da, u svojoj providnoj političkoj igri, stalno pobjeđuju na narednim izborima. Građani koji i poslije toliko godina ne mogu prepoznati prazna obećanja da će jednog dana ovaj grad biti centar nekog, kako oni kažu, “elitnog turizma”.  Građani koji ne prepoznaju u lokalnim vlastima bahatost i nestručnost, želju za liječenjem svojih ličnih kompleksa manje vrijednosti, njihovu želju za ličnim dokazivanjem ne znam kome i ne znam zbog čega. Zbog toga što i poslije toliko pogrešnih poteza, ne možemo prepoznati da je u Ulcinju sticanje vlasti samo još jedan potez u inat one druge strane, ne razmišljajući da takav motiv za vlašću može dovesti samo do bezdana, do propasti. Krivi smo mi, građani, što svaki put slijepo vjerujemo praznim pričama o nekakvim investicijama, kafanskim pričama da je za sve to krivaVlada. Ne, nije kriva samo Vlada, krivi smo mi što gledamo Vladu i vladajuće strukture kako bez većeg napora manipulišu i nama i našom lokalnom izvršnom vlašću. Mi građani zato što “uspavani” gledamo najcrnije slike ikada u ovome gradu. Zbog toga što u stanju nekog “polusna” gledamo kako nam bezdušno ruše sve, kako bez griže savjesti zatvaraju “Solanu”, kako bez nostalgije i emocija pretvaraju “Galeb” u parking za goste Gjystinih “senzacionalnih” nastupa. Zbog toga što bez previše razmišljanja prihvatamo priče o nekakvim investicijama u gradu u kojem se, u sred turističke sezone, naši gosti moraju kupati vodom iz upotrijebljenih boca sokova i pića, i u gradu u kojem su, u samom centru, ulice pune smeća. Krivi smo mi, što su nam u glavi usadili ideje i ubjeđuju da svaki pogrešan potez jeste samo još jedna posljedica loših ekonomskih okolnosti, da će se svaka greška ispraviti u budućnosti. Ali, svaka budućnost jeste i sadašnjost, a ispravki nema, već samo još više krupnijih I, mogu reći, glupljih grešaka.
Postavlja se jedno prosto pitanje: kada će biti bolje? Prost je i odgovor: tek onda kada budemo prestali da prstom pokazujemo na druge kao krivce, onda kada budemo prestali da loptu prebacujemo sa jedne na drugu stranu, i tek onda kada budemo shvatili da krivac nije niko drugi već mi sami, onda će ovaj grad opet ugledati svjetlost dana, počeće da diše punim plućima i počeće opet da cvijeta i živi svoje nekadašnje zlatne dane.
I završiću riječima jedne pjesme Đorđa Balaševića koje u potpunosti opisuju ovo naše stanje:
“Otkud svi ti paraziti 
što su nam zagustili, 
nemoj stari moj, 
krivi smo mi 
što smo ih pustili.”