U blistavom razvoju crnogorske likovne umjetnosti 20. vijeka teško da se i može zapaziti keramika, sem u nekoliko slučajeva kao usamljena pojava. Čak je i ambiciozni program „Monteksove“ fabrike keramike zastao samo na pokušaju transponovanja slikarskih dostignuća Dimitrija Popovića, Pera Nikčevića i dr.
Crnogorska keramika, u stvari, svog najboljeg stvaraoca ima u, danas već vojvođanskom, stvaraocu Dragoljubu Adžiću, čija su djela početkom sedamdesetih sa velikim uspjehom prezentirana ljubiteljima umjetnosti na Cetinju. Od tada, čak ni u „gostima” nijesmo imali susret sa keramičkim ostvarenjima.
Pionirsko breme
Zato pojava Renate Mašanović-Rijavec, čija se djelatnost isključivo vezuje za crnogorsku likovnu umjetnost, donosi novi kvalitet, a stvaraocu nezahvalno pionirsko breme.
Renata Mašanović-Rijavec pojavljuje se sa jasnim opredjeljenjem za plastiku postmoderne vokacije, mjestimično metaforičnu i narativnu, sa naglašeno stilizovanim figurama, ali i detaljima bitnim za njihovu karakterizaciju (pokret, grimasa i sl.). One pokazuju često i karikaturalne forme ili duhovite „komentare”, sa motivima ljudskog i animalističkog karaktera, i višeslojno razrađivanje ideje, kao u grupama riba, gdje je ispoljila najveću kreativnost. Bez ikakve pomisli na princip serijalnosti ili suvenirskog multipliciranja, ostvaruje više vizuelnih prezentacija sa konačnom idejom stvaranja kompleksne cjelovitosti.
Metamorfoza riba u homoidne oblike preko detalja (usne, zubi, oči..), dovodi do specifičnih formi, koje su ravnopravni činioci kompozicije ili fiktivne priče, što se osmišljava pronalaženjem karakterističnih iskaza.
Čovjekolikost facijalnog dijela dobijaju i životinjske figure (pseće i dr.) i to opet u cilju metaforičnosti, zapravo ironije i sarkazma u lucidnim skaskama.
Nakaznosti okruženja
Sve figurativne predstave koje Renata Mašanović-Rijavec obrađuje su direktna kazivanja jedne kompleksne priče o nakaznosti okruženja, ali bez zlokobnosti i zluradosti, jednostavnije rečeno – dobrodušno.
Pomjeranje jasne percepcije svijeta koji nas okružuje je uobičajeno, uglavnom ekspresionističko namjerno deformisanje, radi izazivanja osjećanja koliko prepoznatljivi svijet može biti zastrašujuće nakazan. U određenom smislu ova djela djeluju kao inserti karnevala, sa bićima koja su podjednako i bijesna i uplašena i smiješna.
U svim figuralnim kompozicijama kolorit je suzdržan, a posebno u scenama gdje stvara ambijentalne efekte. Detalje akcentira arabeskom više nego bojom. Međutim, iako izbjegava napadnu polihromnost, i mjestimično samo oplemenjuje izvorne tonske vrijednosti materijala, djela, zbog bogatstva valera i sjenki imaju svu bojenu vrijednost. Ljepota kolorističkog zvuka, koja se pečenjem oplemenjuje i, u stvari, se ne traži i ne nalazi direktnim nanošenjem, jer često zavisi od dosegnute vještine i iskustva stvaraoca.
Iz sjenke
Renata Mašanović-Rijavec je, reklo bi se, „prisutna iz sjenke”, ne samo zbog sopstvene nenametljivosti već, prije svega, zbog opasnosti od prosječnosti i suvenirskog karaktera kojima ova sitna plastika često okončava.
Iako njeguje tradicionalan odnos prema keramici u tehničkom i tehnološkom smislu, ona povremeno ulazi u slobodnije tretiranje keramičkih materijala i ima prostora za nova istraživanja, instalacije, na primjer.
(Iz neobjavljene monografije „Crnogorski vajari XX vijeka“, a prenosi “Pobjeda”)
