Osmanlije su u osvojenim gradovima, u pravilu, pretvarali u džamije glavne crkve. Iz dva razloga: jasno bi time stavili do znanja da je islam vladajuća religija, i drugo, postizao se propagandni efekat odmah nakon zauzimanja grada. Dok bi izgradnja jedne velike džamije trajala godinama, unutrašnja prepravka crkve bila je daleko jeftinija.
Isto se desilo u Ulcinju: katolička crkva Svete Marije iz 1510. g. u Starom gradu preimenovana je u džamiju sultana Selima II, osvajača Ulcinja. Time je omogućena vjerska služba vojsci i civilima. Hadži Halil Skura je 1693. g. dozidao minare od finog klesanog kamena, u donjem dijelu, na kvadratnoj osnovi, koja se sužava prema vrhu. Vjerska funkcija ove džamije prestala je 1878. g., odnosno do prvog ulaska Crnogoraca u Ulcinj. Pri ovom vjerskom objektu postojao je mekteb, osnovna škola. U njoj bi se sastajali ulcinjski reisi kada je trebalo donijeti neku važnu odluku. Taj objekat je najljepši spomenik saživljenosti zapada i istoka u arhitekturi Ulcinja.
Kada je postalo jasno da Turci ne misle napuštati Ulcinj, a sa porastom stanovnika, narasla je potreba za novim bogomoljama. Zbog toga je oko 1670. godine, odmah nakon dugotrajnog Kandijskog rata, izgrađena džamija u mahali Meterizi (poznatija kao Džamija u Varoši).
Nove džamije su u Ulcinju građene tek kada bi postojeće postale pretijesne da prime rastući broj vjernika ili gdje je nastajalo novo naselje (mahala). Tako je na mjestu gdje se ranije prerađivalo žito (alb. lamë) sagrađena 1689. godine džamija poznata kao Ljamina. Njen graditelj je vjerovatno hadži Alija, koji je na okolnim prostorima prikupljao porez.
U Ulcinju se bio odomaćio običaj da se nakon neke nesreće zahvali Bogu na taj način što će se izgraditi džamija ili neki drugi trajni hajrat (dobro). Iz tih razloga je 1719. g., ispod Starog grada, samo nekoliko mjeseci nakon strašnog mletačkog napada, sagrađena Pašina džamija. Podignuta je dobrovoljnim prilozima mještana i od zarobljenog novca sa mletačkog brodovlja koje je stradalo u oluji pred Ulcinjom u avgustu 1718. g., a posvećena je legendarnom kapudan-paši, osvajaču Ulcinja, Ali-paši Kiliču (Uludž Aliji). „Otvorila se sa srećom i napretkom za narod, da je hairli i za mnogo vremena“, piše na zidu te džamije.
Izgradnjom te četvrte džamije u kojoj se klanja pet dnevnih namaza, Ulcinj postaje formalno šeher. Upravo od 20-tih godina 18. v. nastupa doba opšteg prosperiteta grada, nastaje potreba da kao svaki značajni grad u Imperiji dobije veliku džamiju, bedestan, u samom centru Čaršije. Podigao ju je 1728. g. hadži Sulejman Mujali, a nazvana je Namazgjah džamija. Ranije je, naime, na tom mjestu postojala tzv. musala ili namazgjah (mjesto odijeljeno zidom, a na otvorenom), gdje su vjernici do tada klanjali pazarnim danima ili tokom mjeseca ramazana.
Sredstva koja su ulagana u izgradnju Ulcinja tokom 18. v. bila su zaista impozantna. Grad je promjenio fizionomiju. Kako se on širio tako su kao zadužbine pojedinaca pravljeni novi vjerski objekti. Muradin-beg je na Vrhpazaru 1749. g. sagradio džamiju, a 30 godina kasnije lijepu islamsku bogomolju u mahali Meraja je izgradio poznati ulcinjski kapetan Lika Ceni. Zbog narušenog zdravlja kapetan Ahmet Đulji je 1783. g. na svom imanju blizu svoje kuće podigao prekrasnu malu plavu džamiju sa zelenim minaretom, koja je bila poznata kao džamija Bregut.
Džamiju na Pristanu dao je sagraditi skadarski Ibrahim-paša, brat Mahmud-paše Bušatlije (1797-1809). Ibrahim-paša Buštatlija je teško ranjen u bici na Krusima, 1796. g., pa je u znak zahvalnosti Bogu podigao džamiju. Posvetio ju je ulcinjskim pomorcima koji su dali veliki doprinos uspjehu i bogatstvu njegove porodice, pa se stoga u narodu ona naziva Džamija pomoraca. Prilikom otvaranja džamije (oko 1798. g.) naredio je da se prihodi od četiri radnje u Skadru odvajaju za pokrivanje njenih troškova. Ali, dešavalo se da kasne zarade zapošljenima u džamiji, pa su imami išli u centar sandžaka da rješavaju problem.
Pravilo je bilo da se uz novu džamiju podigne i mekteb i tako omogući djeci novoformirane mahale učenje temelja islama. Džamije su, dakle, svojom funkcijom, baš kao i tekije, u 18. vijeku bile mali kulturni centri. Pored glavne funkcije, mjesta za molitvu, na prostoru oko džamije i u njenom dvorištu, nalazile su se i pomoćne prostorije koje su služile za izvođenje vjerske nastave i razna okupljanja ljudi, te kao zaklon za putnike i podjelu hrane siromašnima.
Kao centri mahala one su se izvanredno uklapale u njihov ambijent. Minareti sa kupolama džamija daju silueti grada značajnu mekoću. Ezan sa minareta koordiniše vrijeme i integriše zajednicu u prostoru. Džamija je postala središte iz kojeg cijelom okolinom zrače jedinstvo, sklad i spokojstvo. Prostor i forma grada su u izvjesnom smislu bile tek dogradnja, produžetak džamije, organski usmjeren prema njoj. Privatni domovi uvijek su u blizini, te su na isti način, posao, slobodno vrijeme, molitva i briga o porodici integrirani a ne odvojeni, dok se arhitektonski prostori namijenjeni ovim aktivnostima prepliću. Ta arhitektura je konsekvenca islamske duhovnosti.
