Tek nedjelju dana nakon vatrene stihije ulcinjski vatrogasci su odahnuli. Više nijesu u pripravnosti po Bijeloj gori, jer je opasnost da požar opet bukne i da se vatra proširi na gradska naselja i Maslinadu u kojoj ima preko 80 hiljada stabala stoljetnih maslina nakon kiše u srijedu prestala.
U borbi sa vatrom biblijskih razmjera, plameni jezici su bili duži od 20 metara, po izuzetno nepristupačnom terenu, aktivan je praktično bio samo jedan avion tipa „dromader“, u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova, te jedan helikopter koji je vršio izviđanje situacije. Nade da će se pojaviti kanaderi iz zemalja regiona ili Italije i bar drugog dana „dokrajčiti“ požar, pokazale su se neutemeljenim. Potvrdilo se da u situaciji kada Crna Gora nema takvih neophodnih letjelica, ali ni višenamjenskih helikoptera, svaki požar prijeti da poprimi karakteristike elementarne katastrofe.
Bivša Jugoslavija je, kako je pisao Monitor, 1981. nabavila četiri protivpožarna aviona kanadera – bombardier CL 215. Bili su stacionirani na aerodromu Zemunik kod Zadra. Uoči raspada zemlje, 1991. eskadrila je premještena na podgorički aerodrom „Golubovci“.
Četiri kanadera iz sastava protivpožarne eskadrile tadašnje Vojske Jugoslavije, sa 13 rezervnih motora i kompletnom pratećom opremom, sredinom 1995. tajno su poletjeli sa Golubovaca ka Atini. Protivpožarni avioni su jeftino prodati jednom grčkom biznismenu za 24,4 miliona dolara. U Grčkoj je izbila afera zbog kršenja sankcija prema tadašnjoj SRJ. Da nijesu prodati i danas su se mogli koristiti.
Nekadašnji jugoslovenski kanader još drži svjetski rekord u broju bacanja vodenih bombi u jednom danu. Posada na čelu sa Radovanom Katanićem je 1983. gaseći požar na Hvaru izvela 225 bacanja vode za 24 sata. U Hrvatskoj je izračunato da bi angažovanje sličnog aviona iz Italije sa tolikim naletom za gašenje požara koštalo više od 300.000 eura.
„Dosta smo razočarani u državu. Ona upravo treba da postoji zbog ovakvih situacija. Njen puni smisao dolazi do izražaja upravo u ovakvim vanrednim stanjima“, kazao je jedan građanin Ulcinja dok je bespomoćno gledao u nebo. Tim prije što je, kako dodaje, na ulcinjskoj rivijeri tada boravilo oko sto hiljada gostiju. Srećom, nije bilo panike ni njihovog bježanja, iako je grad u subotu veče bio gotovo blokiran i gušio se u dimu.
Policija je privela jednu osobu koja je priznala da je izazvala požar. Riječ je o kosovskom državljaninu Arifu Osmaniju koji je inspektorima priznao da je nakon jedne svađe bacio zapaljenu majicu u šiblje na sjevernoj padini Bijele gore, ali da nije imao namjeru da izazove bilo kakvu štetu.
Njemu je istražni sudija Osnovnog suda u Ulcinju odredio pritvor od 30 dana zbog opasnosti od bjekstva stavljajući mu na teret krivično djelo „izazivanja opšte opasnosti“.
Inače, Osmani je sa nekoliko porodica živio u neformalnom romskom naselju koje se nalazi u selu Bratica, na samom ulazu u Ulcinj. Već godinama su nadležni iz inspekcijskih i policijskih organa tražili preduzimanje yakonskih mjera prema tim osobama navodeći da oni nemaju ni prijavu boravišta, a da su oni uključeni u organizovano prosjačenje, kao i da zbog načina života prijeti opasnost da izazovu požare.
Istovremeno su iz Službe zaštite i spašavanja tražili da se otvore putevi po Bijeloj gori da bi se u slučaju požara lakše i brže djelovalo. Iskustvo sa požarom koji je na istom prostoru buktao krajem septembra 2011. godine bila je dobra prilika da se izvuku pouke. Posebno što je preko pedesetak kuća sagrađeno na tom prostoru, na opštinskom zemljištu, i da su gradska naselja u neposrednoj blizini.
Zato je svakako najvažnije da ni ovoga puta bilo ljudskih žrtava. Najugroženiji su bili ulcinjski vatrogasci koji su se, uz podršku svojih kolega iz drugih gradova i sugrađana, veoma hrabro borili sa vatrenom stihijom. Izgorjela su tek dva montažna objekta, a požar je progutao desetine hektara šume izuzetnog kvaliteta, koja praktično predstavlja „plućno krilo grada Ulcinja“.
“Ono je teško oštećeno i trebaće godine, pa možda i čitava decenija, da se ovo stanje sanira”, kaže za Monitor ekološki aktivista Dželal Hodžić.
On ističe da je požar na djelu pokazao ko voli i žrtvuje se za svoj grad za razliku od samoproklamovanih „političkih patriota na riječima, a koji su već preko 20 godina obični profiteri, odnosno oni koji se pred glasačima busaju u prsa radi isključivo ličnih interesa“.
Bivši potpredsjednik Ulcinja Safet Beci, koji je kao dobrovoljac učestvovao u gašenju požara, kaže da ga je bilo sram kada je vidio kakvu zaštitnu opremu imaju ulcinjski vatrogasci u poređenju sa svojim kolegama iz drugih gradova u Crnoj Gori. „Uvjerio sam se da su oni pravi heroji. Nemaju praktično ništa od opreme osim srca“, ističe on.
I Hodžić se slaže sa tim stavom i navodi da sada treba slijediti primjer Hrvatske. „Poljoprivrednicima su u toj državi dodjeljivane sadnice maslina, smokava i vinove loze, a sve u okviru programa obnove opožarenih područja. Na ovaj način se željelo podstaknuti podizanje trajnih zasada i obnova opožarenih i zapuštenih zemljišta, jer nakon ulaska u Evropsku uniju, na određeno vrijeme, nije moguće podizanje novih zasada“, kaže on i naglašava da su šume i šumski ekosistemi od ključnog značaja za socijalni, ekonomski i ekološki razvoj.
„Obzirom na činjenicu da su Ulcinj i Crna Gora prepoznati kao grad i država izvanrednih prirodnih ljepota i strateški opredijeljeni za razvoj turizma i poljoprivrede (organska proizvodnja), očuvanje šumskog ekosistema veoma je važno za njihovu stabilnost i budući razvoj“, zaključuje Hodžić. (Monitor)
