Priča o boravku jednog od najvećih pisaca svijeta, Miguela de Servantesa, u Ulcinju, kao zarobljenika znamenitih gusara, krajem 16. stoljeća, ušla je u novu fazu. Ono što su ulcinjski hroničari svjedočili već više od četiri stoljeća, potvrđeno je konačno i u njegovoj Španiji.
Za to se pobrinula poznata novinarka iz njegove domovine, Španije, Angela Rodicio (53), koja je nedavno objavila knjigu “Dulcinium. El amor perdido de Cervantes” (Ulcinj. Izgubljena Servantesova ljubav).
Kako se navodi u predgovoru, u njoj autorka postavlja pitanje: da li je Dulčinea bila samo osoba ili se pak radi o stvarnom mjestu?
Rodicio, koja je u Ulcinju boravila nekoliko puta, najviše tokom 1999. godine, pokušala je u ovoj knjizi od 426 stranica, da otkrije ono što bi mogao biti ključ za veliku ljubav Servantesa i njegovog razočaranja u domovinu.
U nizu intervjua ona je kazala da je Dulčinea, kako i sam Servantes navodi, „ime milozvučno, neobično i znakovito“, izvedeno od imena grada na Jadranu, odnosno da nije riječ o literarnoj fikciji velikog pisca.
Dakle, ono što se u Ulcinju uvijek govorilo, posebno turistima, sada dobija novu dimenziju. A sve se, što je još značajnije, dešava upravo u godini kada je navršeno tačno četiri stoljeća od smrti Servantesa.
Zato ova knjiga na velika vrata ponovo vraća Ulcinj na kartu značajnih gradova Mediterana, prostora kome je već više od stotinu godina, na svoju štetu, Ulcinj okrenuo „leđa“.
„Ovo je sjajno za vas. Odlična, besplatna reklama za Ulcinj koji bi se širom planete mogao promovisati kao ’Grad Servantesa’. Osmišljenim aktivnostima posebno bi oživio Stari grad. Bez toga on je mrtav“, kaže poznati njemački zaljubljenik u Ulcinj, profesor Mihael Miler.
Na ovom talasu, Ulcinj bi mogao da dobije i značajnu kulturnu instituciju. Naime, dr Eliezer Papo, profesor na Ben Gurion Univerzitetu u Tel Avivu i odličan poznavatelj ladino jezika, kojim su govorili španski Jevreji, rekao je da će pokrenuti inicijativu da u Ulcinju bude otvoren „Institut Servantes“.
To je španska institucija koja je prisutna u 86 gradova širom svijeta i ima za cilj promovisanje španskog jezika i kulture.
Ove inicijative pozdravio je publicista Ismet Karamanaga, predsjednik Društva prijatelja i poštovalaca Starog grada „Kaljaja“. On je pišući o ovoj temi ocijenio da ključ za tezu da je Servantes zaista boravio u Ulcinju treba tražiti u imenu njegove Dulčineje iz “Don Kihota”. Jer, Ulcinj se na romanskim jezicima, kako onda, tako i danas, nazivao Dulcinjo, Dulcino ili Dulcinium, pa, sljedstveno tome, kako ističe Karamanaga, Dulčineja zapravo znači – Ulcinjanka!
Nesporna je činjenica da je Servantesa krajem septembra 1575. godine zarobio čuveni gusar Arnaut Mami, koji je bio Albanac. Prilikom hapšenja Mamijevi gusari su kod Servantesa pronašli pismo sa pečatom kralja Španije Filipa II, pa su smatrali da se radi o značajnoj ličnosti. Cijena po robu kretala se u tom periodu od 30 do 100, u izuzetnim slučajevima 200 zlatnika. No, za Servantesa je zatraženo čitavih 500 zlatnih talira. Toliko svotu niko u Španiji nije htio da izdvoji, tako da je njegovo robovanje potrajalo punih pet godina.
Nemirna duha, željan avantura, Servantes je tokom perioda u Alžiru, bezuspješno pokušao četiri puta da pobjegne iz zatočeništva. Njegovi biografi kažu da se, prije nego je oslobođen, morao braniti od optužbi da se družio sa gusarima. O gusarstvu se, inače, na nekoliko mjesta govori i u najslavnijem romanu ovog Španca.
Ako se zna da su Ulcinjani imali odlične veze sa gusarima sa sjevera Afrike (Alžir, Bengazi i Tripoli), te da je Ulcinj bio njihova baza tokom trajanja Osmanske imperije, oni su odlučili da ga prebače u Ulcinj. Narodno predanje, kako navodi Karamanaga, spominje u Starom gradu izvjesnog roba Serveta, koji je lijepo pjevao i koji se zaljubio u kćerku bega, upravnika tvrđave. „Kada je za njega stigao otkup, sa svojom Dulčineom, otišao je za Španiju. Postao nam je zet“, kaže on i dodaje da „Servantes danas više treba Ulcinju, kao što su zatočenom mladom piscu prije 440 godina trebali potpuna sloboda, sigurnost i ljubav“.
„Don Kihot nas uči da je mala vjerovatnoća da se ideali ostvare, ali da je život bez borbe za ostvarenje ideala, ništavan život. Zato je Don Kihot i lud i prepametan, i veseo i tužan, a roman o njemu i humoran i sjetan, ispunjen željom i melanholijom. Uprkos tragičnoj sudbini čovjeka, on (roman i ličnost) u čovjeku budi herojsko osjećanje”, zaključuje Karamanaga.
Upravo ono što, danas i ovdje, najviše treba Ulcinju i njegovim trenutnim žiteljima. Jer, začauren, zatvoren, iznutra izjedan pohlepom i neznanjem uskih ljudi, politički i ekonomski kontuzovan, Ulcinj, na 400-tu godišnjicu Servantesove smrti, dobija prelijep dar od Angele Rodicio. Njena knjiga je u Španiji postala bestseler, a već je prevedena i u Italiji.
Na ovaj način, istorijska istina dobija puni legitimitet. Baš kao još jedna predivna knjiga koja je objavljena prošle godine, poznatog britanskog istoričara i publiciste, sir Noela Malkolma „Agents of Empire: Knights, Corsairs, Jesuits and Spies in the Sixteenth-Century Mediterranean World” (Agenti Imperije: konjanici, gusari, jezuiti i špijuni u 16. vijeku u mediteranskom svijetu).
U njoj Malkolm na preko 600 stranica na fascinantan način prateći život članova dvije poznate ulcinjske srednjovjekovne porodice, Brutti i Bruni, a koje su bile i u krvnom srodstvu, kroz obilje arhivske građe, svjedoči o nekim od glavnih događaja evropske povijesti 16. stoljeća, naročito u pogledu odnosa između najmoćnijih hrišćanskih država Evrope i Osmanske imperije.
Iz ovog djela, za koju je autor prikupljao građu preko dvije decenije, današnji čitalac može steći jasniju sliku o Ulcinju i ovom području kao granici između carstava, kultura i religija, gdje se one plodonosno miješaju, prostoru gdje se govori više jezika i kosmopolitskim porodicama koje su uticale na istoriju moćnih imperija.
Malkolm je u srijedu u Ulcinju predstavio svoju knjigu koja je upravo prevedena na albanski jezik i objevljena u Tirani. Čeka se i Rodicio. (Monitor)
