Ko god da je napisao nekoliko redaka o našem Ulcinju, kod mene je vazda imao veliko poštovanje. Jer, jedan grad je velik po tome koliko se o njemu piše, snimi filmova, održi značajnih manifestacija.
Što reći onda o Slavomiru koji je napisao dvije knjige. Pa on je sebe upisao u anale ovoga grada, koji bilježe milenijume.
I uradio je to tiho i nenametljivo poručujući da “kao pisac ima obavezu da isporuči nešto iskreno”.
Na toj iskrenosti ja mu najiskrenije zahvaljujem.
Jer, velika je ovo priča: Servantes, gusari, robovi, more, ljubav. Pa ko može, ko ima dušu, ostati na sve to ravnodušan!?
Mene je uvijek posebno fasciniralo kada se za to zainteresuju ljudi sa kontinenta, gdje, ipak, važi drevno pravilo: hvali more, drž’ se kraja.
Ali, kako i sam autor kaže: kada je ovdje došao, osjetio je tu ogromnu energiju, unutrašnji glas koji mu je govorio da ti moraš o ovome da pišeš.
I prionuo je Vasić svojski na posao. Pročitao sve što je našao o gusarima i piratima, uronio u tajne Jadrana i Mediterana, upoznao njihove luke i brodove, sve o bici kod Lepanta i o Miguelu de Servantesu.
A ko ne poznaje istoriju svijeta od 14. do 16. vijeka, tačnije povijest Sredozemlja, taj ništa ni danas ne može razumjeti. Ulcinj se tada i preko gusara i pomoraca, trgovaca i pustolova, vratio na velika vrata na Mediteran, u taj pupak planete.
I zato Servantes nama danas više treba, nego mi njemu. Kao što nam treba povratak moru, jer na njemu leži naša snaga. Ulcinj i jeste dijete mora.
Ovo djelo, kako sam Slavomir ističe, nastalo je kao omaž strašnim ulcinjskim gusarima i njihovim robovima.
I mislim da je u tome sasvim uspio. Uostalom, on je majstor riječi, pjesnik, autor na hiljade aforizama, kome je riječ sve i sve mu je u riječi.
I kao Servantes, Vasić dragovoljno ostaje trajni rob Ulcinja, njegove istorije i mita.
Neka je, i njemu i nama, mirno more!
