Previše izgovorenih riječi za jednokratnu upotrebu učinilo je da javna riječ devalvira. Da izgubi vrijednost i ne uzima se za ozbiljno. Da obilje praznorječja, nažalost, proguta i vrijedno izrečeno, da se ono, jednostavno, izgubi u moru fraza i besmislica…
Ovim riječima je književnik i novinar iz Ulcinja Muzafer Beljo Čauši opisao poziciju riječi stiješnjene u modernom klinču, izlizane u političkom i medijskom govoru, piše Pobjeda.
„Kaže se, pa se porekne, obeća se i prevari i nikome ništa. Političari su tu ‘šampioni’, oni su najlakši na obećanjima, na izricanju optužbi ili hvalospjeva, i sve to svjesno rade. Oslanjaju se pritom pouzdajući se u višegodišnje iskustvo – na narodno ‘kratko pamćenje’ i neosjetljivost javnosti na svakojake neistine, a znaju da će bilo što da kažu, to ostati nesankcionisano i brzo zaboravljeno i oprošteno“, istakao je Čauši.
Prema njegovim riječima jasno je da je riječ izgubila težinu i značaj, no, za đavola, kada je ona razorna i zla, po pravilu, ipak nekako nađe parče plodnog tla da iznikne, razvije se i da svoje gorke plodove.
Čauđi između ostalog naglašava da bi odgovornost za javno iskazanu riječ morala bi biti velika.
„Bar u srazmjeri s njenom moći. Oni koji riječju javno barataju, trebalo bi da su svjesni težine i važnosti svog djelanja. Morali bi voditi računa, prije svega, o očuvanju stečenih vrijednosti društva u kojem žive i rade. Morali bi znati kakav i koliki uticaj može imati i ono što često olako i za potrebu trenutka izreknu. No, ako u jednom društvu devalviraju mnoge vrijednosti, ako se uruše norme koje ljudska komunikacija mora da posjeduje, ne može se očekivati da riječ, ta osnovna ‘sprava’ opštenja, ostane uspravna i čista“, rekao je on.
Dalje, Čauši smatra da su političari u ‘prvoj liniji’ upotrebe, što znači i zloupotrebe, riječi, a za njima kao pješadija koračaju novinari, vjerno ih prateći.
„Tragovi njihovog ‘pohoda’ i te kako su, na svakom koraku, vidljivi, i lako društveno mjerljivi. Nema tu nikakvih mistifikacija kvalitet života u društvenoj zajednici, mjera je uspješnosti djelovanja onih koji upravljaju društvom. Pisci, nemajući ni približno važnost i značaj koji im se ponekad neopravdano pridaje, mogu lagodnije raditi s riječima, jer njihovo pisanje neće nikoga osiromašiti, pokrenuti rat, unesrećiti ljude, ubiti. Ne zato što među njima nedostaje onih koji te i takve primisli i želje imaju, nego im je domet ograničen i moć mala“, kazao je on između ostalog.
On je posebno naglasio da nijesu novinari nikada imali moć da bilo što ‘daju sebi za pravo’.
„Njima je ona u formi zadatka davana od političkih elita, za čije su potrebe svesrdno pristajali da odrade prljaviji dio posla. Vidjeli smo, a nažalost i danas se s time srijećemo, kako su mnogi veselo priskočili i prihvatali zadato im odvratno beščašće. Tako prljav posao su odrađivali, da su ga se čak i oni političarisvaštočini gadili. Prve su puške oni opalili, prve su žrtve njihove, a i one kasnije su bar po malo ubili. Danas bi da pobiju sve koji ne pristaju da zaborave i oproste“, istakao je on.
